JERKOVIC

         JERKOVIĆ - značenje i rasprostranjenost prezimena                              

          Prezime je nastalo od hipokoristika Jerko osobnog imena Jeronim (latinski Hieronimus,grčki Hieronimos;grčki hieros=svet+onoma=ime,dakle onaj koji ima sveto ime). 

           Proširilo se Dalmacijom ,jer je nebeski zaštitnik te pokrajine Sveti Jeronim,jedan od četvorice velikih latinskih crkvenih otaca; rođen je u  rimskoj Dalmaciji  oko 347.godine,a umro je 420.godine ; s hebrejskih,grčkih i armejskih izvornika preveo je na latinski jezik Bibliju ; prema legendi izvadio je lavu trn iz šape pa mu je postao vjernim prijateljem ; Svetom se Jeronimu propisuje i izreka : „Oprosti mi,Bože,što sam Dalmatinac.“

          Danas u Hrvatskoj živi 3900 osoba prezimenom Jerković,(67 prezime po brojnosti),a najviše ih je u južnoj i sjevernoj Dalmaciji,Dugopolju,Makarskoj i u više mjesta u Dalmatinskoj zagori (drniško i mućko područje).Istog su postojanja i prezimena: Jerkan,Jerkić,Jerkin,Jerkovac,Jerkunica,Jerkušić.

          Jerkovići su različitog krvnog podrijetla.Na šibenskom području Jerkovići su zabilježeni 1485.godine u Konjevratima i Tisnom,a na hercegovačkom području prvi spomen o Jerkovićima iz Bijakovića pokraj Međugorja potječe iz 1633.godine.

          Nakon što je oslobođena od Turaka Vrgorska krajina, 1690.godine, među Hrvatima katolicima iz Brotnja (danas područje zapadnohercegovačke općine Čitluk) i dio je Jerkovića prebjegao u novooslobođene krajeve, sada pod venecijanskom vlašću, nastanivši se u selima Brista, Borovci, između Vrgorca i Opuzena, a odatle su se raselili po cijeloj Neretvi, gdje im i danas žive brojni potomci.    

          Jerkovići sele i u Imotsku krajnu.Doseljenik u Imotski Petar Jerković rečeni Pirić, s 8 članova obitelji,kovač.Prvo krštenje u Jerkovića zabilježeno je u Matici 1732.godine.Frano Pirić Jerković skova je ulazna vrata na imotskom groblju, a obavljao je i kovačke radove pri gradnji crkve u Imotskom.Polovicom 19.stoljeća u Imotskom su živjele 2 osrednje velike Jerkovića obitelji.Danas Imotski ima samo jednu Jerkovića obitelj.                          

          U Podosoje su Jerkovići doselili iza 1744.godine, a 1907. godine bilo je nastanjeno 12 obitelji Jerkovića.

                    

                           kuća u Podosoju koju su braća Stipan i Mate Jerković izgradili 1889.godine  

                                      IMOTSKA KRAJINA - povijest

    Prastanovnici Imotske krajine      

Imotska krajina bila je naseljena već od mlađega kameno doba. Ostataka se iz starijeg kamenog doba nije do sada našlo pa bi se moglo zaključiti da je tada imotski kraj bio rijetko ili nikako naseljen. Prve i stalne pojave čovjeka padaju u mlađe kameno doba, iz kojeg su ostaci u Imotskoj krajini dosta brojni.

Neolitski čovjek gradi prve kuće od gline i pruća, a ponegdje se ukopava i u zemunice. Neolitsko doba traje u Dalmaciji otprilike od 6.000 do 2.000 g.prije n.e.

Iz neolitskog doba ulazi se u bakreno doba, kada je kameb, od od kojeg je tadašnji čovjek pravio oruđe i oružje, zamjenio bakrom. Čim je čovjek pronašao bakar, počeo je od njega praviti potrebne predmete. To se doba u povijesti čovječansta naziva bakreno, koje je u nas kratko trajalo, od 1.900. do 1.800 g. prijen.e. jer je bakar kao kovina bio mekan, te nije bio zgodan za uporabu.

Bakreno doba čini prijelaz ka brončanom dobu. U bakrenom dobu čovjek živi životom koji je sličan životu iz neolitskog doba. Čovjek nije ostao na tom stupnju kulture, nego se razvijao, napredovao i radom pronalazio nova sredstva, otkrio nove kovine i mješao ih. Na taj način, miješanjem bakra i kositra, dobio je novu kovinu, broncu. Stanovnici brončanog doba već grade utvrde.

Brončane doba u našim krajevima traje od 1.800 do 1.000 g. prije n.e. Predmeti izrađeni od bronce u većini su stranog podrijetla, a u nas su ih donijeli putujući trgovci. U toku vremena domaće stanovništvo samo počinje obrađivati tvar koju s istoka uvozi preko Bosne ili jadranske obale.

Oko godine 1.000. prije n.e. željezo počinje istiskivati iz uporabe sve ove kovine, te do danas ostaje glavna i najvažnija kovina.  Od njega čovjek izrađuje najbolje oruđe i oružje. Ovo doba kad se čovjek služi željezom, zove se željezno doba. Željezno doba se obično dijeli u starije hallstattsko od 1.000.do 400 g. prije n.e. i mlađe latensko od 400. prije n.e. do početka povijesnog razdoblja u pojedinim krajevima. Željeznim se dobom prelazi iz pretpovijesnoga u povijesno doba čovječanstva.

Ratovi su gospodarski i demografski potpuno opustošili Imotsku krajinu.Narod je bijo gotovo istribljen. Što nije ubijeno, razbižalo se i stanovalo je po špiljom i šumam i planinam. Za Kandijskog rata nije bilo ni sto kršćanskih kuća u Imotskoj krajini.

 

Ilirsko doba 

Tijekom kasnoga brončanog doba na prostor Imotske krajine naselili su se pripadnici ilirskog plemena Delmata, jedno od najbrojnijih i najjačih ilirskih plemena. Oni su po padinama u okolici Imotskog polja sagradili brojna gradinska naselja iz kojih su se opirali Rimljanima sve do početka I. st.

Iliri su bili ratoborni, voljeli su slobodu i bili su izvršni vojnici na kopnu i na moru.Stanovali su podjeljeni u manje jedinice-župe,koje su bile međusobno posvađane.

Tračani, za koje se zna da su još starije stanovništvo naših zemalja, nisu dopirali na zemljište Imotske krajine.

Godine 229.prije n.e. prvi put rimski ratni brodovi napali Ilire i otpočeli dugogodišnji krvavi rat za slobodu. Nakon dugih i teških sukoba, u kojima su Rimljani branili slobodu trgovine, a Iliri slobodu i samostalnost svoga naroda, podlegoše Iliri rimskoj sili.

Rimljani se naseliše na današnjem našem zemljištu, a Iliri oprezno i polako romaniziraše uništavajući taktički najopasnije točke njihova otpora. Uvodili su u upravu prokušane ilirske upravljače, davali ilirskim grdovima status municipija, dok su, s druge strane, novačenjem i upućivanjem Ilira na daleke granice carstva te u rimsku pomorsku flotu postizali svoj planirani cilj. Ovomu je pridonosilo i izjednačenje domaćih kultova s italsko-rimskima, kao i velika ilirska mana-nesloga.

Iliri su živjeli u župama, podijeljeni na plemena koja su kao osnovnu jedinicu imali selo. Župe su imale utvrđena središta. Zemlja je bila zajednička, plemenska, odnosno rodovska. Zato im  je glavno božanstvo Silvan, zaštitnik pašnjaka i šuma te Diana, zaštitnica lova, a koji put i Jupiter, najveće božanstvo pod latiniziranim imenom kojega se kriju domaća ilirska božanstva.

 

Rimsko doba 

Rimsko doba osobito je važno doba u starijoj povijesti Imotske krajine, koje je ostavilo bezbroj spomenika. Njihova moć podizala je veličanstvene građevine, ceste, mostove i ostale tvorevine na današnjem našem zemljištu. Rimljani su bili prekomorski susjedi Ilira, a prosvijećenosti, gospodarskom i vojnom snagom bili su daleko pred njima. Rano su došli u dodir, a poslije i u sukob, zbog ilirskog običaja gusarenja, koje je smetalo rimskoj i grčkoj trgovini, a tome su Rimljani htjeli stati na kraj. Pored toga, Rimljanima je bilo i do iskorištavanja bogatstva Balkanskog poluotoka, pa su tražili način da njime i zavladaju. Između njih izbiju dugi ratovi, koji su s prekidima trajali više od dva stoljeća, od 229.prije n.e. do 9. poslije n.e..

U tim teškim borbama između ilirskih plemena i Rimljana Iliri su više puta potučeni, ali nisu klonuli i nisu se dali olako podčiniti. Čim bi prikupili malo snage, ustajali bi ponovno na oružje protiv rimskog osvajača.

Godine 33.pr.n.e. nakon duge i krvave borbe rimski car Oktavijan August sa svojim zapovijednikom Agripom pokorio je Dalmaciju, osvojio i spalio dio salone naseljen Delmatima i prisilio ih na mir. Nakon ove pobjede bilo je još ustanaka, koji su bili samo priprema za onaj najjači. Taj je izbio 6.g.pr.n.e. pod vodstvom dvojice Batona, od kojih je jedan bio poglavica plemena Desitijata, a drugi plemena Breuka. Ustanici su bili izvrsno organizirani, sastavljeni od raznih ilirskih plemena i brojili su 200 000 pješaka i 9 000 konjanika, djelomično izvježbanih u rimskoj vojsci. Takva je vojna snaga predstavljala toliku opasnost za Rim da se odmah sastao rimski senat i odlučio da legije vode slavne i prokušane vojskovođe Tiberije i Germanik. Iliri su se uspješno opirali sve dok nije izdao breučki Baton te Iliri doživješe slom. Tako nakon teške četverogodišnje borbe i izdaje 9. g. n.e. Tiberije zauvijek uguši ustanak. Nakon te pobjede podiže on radi sigurnosti u našim krajevima čitav niz tvrđava.

Nakon potpunog pokorenja Ilira od šest legija, koje su sudjelovale u tim pothvatima, radi održavanja reda ostadoše samo dvije, VII i XI.

U Runovićima (Novae) nađeni su nadgrobni natpisi vojnika prve, sedme i trinaeste legije.

Pokorenjem Ilira u našim krajevima nastupa jedno od važnijih razdoblja u povijesti naših zemalja-romanizacija. Rimljani šire svoju kulturu u osvojenim zemljama. Oni iz osnove mijenjaju način uprave, rada i života podjarmljenih stanovnika. Starosjedioci Iliri primaju pomalo njihove običaje i njihovu vjeru, ali sve to nije išlo lako jer se pored junačke i opore ćudi Ilira opiraše romanizaciji i reljef zemljišta. U manje prohodnim i idaljenim područjima od rimskih naselja romanizacija je tekla sporo i tu su se, veoma dugo do dolaska naših pradjedova sačuvali stari pretpovijesni običaji. To je pak utjecalo i na doseljene Slavene, s kojima se s vremenom pomiješalo staro ilirsko stanovništvo. Neka naša imena gora i rijeka ilirskog su podrijetla.

Najvažnije sredstvo romanizacije Rimljanima je bio latinski jezik, koji je bio jedini službeni jezik u vojničkoj i građanskoj upravi. Da bi što bolje proširili svoju kulturu i jezik, trebalo je izgraditi ceste i mostove. Zato izrađuju bezbroj cesta ( od Imotskog do Trilja), mostova (Kamen Most), kanala, utvrda i sl.  Svagdje se u Imotskoj krajini širila rimska kultura i civilizacija, s njihovim se ostacima sretamo na svakom koraku.

 

Seoba naroda i dolazak Hrvata 

Upadom Huna 375. Godine i provale u Rimsko Carstvo, zovemo seobom naroda. Pod udarcima barbarskih naroda, naročito u toku V. stoljeća, Rimsko Carstvo slabi, najprije se djele na Zapadno i Istočno te konačno Zapadno na Apeninima propada 476. Godine. Bilo je više barbarskih naroda koji su napadali Rimsko Carstvo i useljavali u današnje naše zemlje ili kroz njih pljačkajući prolazili. Najčešće se spominju Huni, Goti (Zapadni i Istočni), Avari i Slaveni. Huni su se u našim krajevima malo zadržali, Goti nešto više, ali oni nisu utvrdili svoju vlast. Njih potisnuše Bizantinci (Istočno Rimsko Carstvo) i Dalmaciju podčiniše svojoj vlasti. Od sredine VI. Stoljeća, pojavljuju se Slaveni koji u avarsko-slavenskom savezu nastavljaju pljačku rimskog zemljišta. Slaveni u ovom savezu snose veći teret i nekako su u podčinjenom položaju. Avari ih iskorištavaju, a u ratu se zajednički bore protiv Bizanta. Krajem VI. i početkom VII. Stoljeća oni se stalno naseljuju, osvajaju i uništavaju Dalmaciju i njena mjesta Rimljani, a prije njih Iliri i Grci podigoše u toku nekoliko stoljeća svoga vladanja. Rimski gradovi i munincipiji nastradaše, a njihovi stanovnici padoše žrtvom Avara i Slavena ili pobjegoše u planinske predjele, u tamošnje gradine i na otoke, a koji predjeli ostadoše važni za stare stanovnike sve do njihove asimilacije s osvajačima. Tada je srušena i uništena rimska Salona (Solin) oko 614. Godine, a vjerovatno u isto doba i Novae (Runovići), te i ostala mjesta na zemljišti Imotske krajine. Tako Avari i Slaveni dospješe u naše zemlje.

Nakon poraza avarsko-slavenskog saveza pod Carigradom , Slaveni se  pobuniše protiv Avara i oslobodiše njihove vlasti. U tim borbama, a i kasnije, Potučeni Avari napuštaju današnje naše krajeve i u njima ostavljaju oslobođene Slavene. Prema tome Slaveni su se, zajedno s Avarima doselili na Balkanski poluotok od početka VI. Do polovice VII. Stoljeća, dok su se Hrvati kao organiziran narod doselili iz Bijele Hrvatske, na gornjoj Visli, najvjerovatnije između 630. I 640. godine, za vladanja bizantskog carstva Heraklija koji ih je, kako kaže Konstantin Porfirogenet, i pozvao da se bore protiv Avara i priznao stvarno stanje nastalo dolaskom Hrvata na zemlju koju su ovi naselili. Otad Hrvati, potčinivši zatečena slavenska plemena i oslobodivši se preostatka Avara, postaju stvarnim gospodarima današnjih naših zemalja. To im Bizant, kao saveznicima, šutke priznaje.

Doseljeni Hrvati zauzeli su u početku veliki dio naših zemalja uz obalu Jadranskog mora, a svoju matičnu državu organiziraše na području između Raše i Cetine, kasnije i Neretve. Na tom prostoru stvorili su državnu vlast i dali zemlji hrvatski naziv.

Ime Hrvat nejasna je postanka, o čemu je bilo više tumačenja, da smo slavenskog, iranskog ili ilirskog podrijetla.

U prvo doba života u novoj domovini o Hrvate i njihovu zemlju otimaju se dvije velike sile: Franačka država i Bizant.

 

Imotska krajina za domaćih vladara  

Spajanjem više nezavisnih župa u veću cjelinu nastajala su u Hrvata veća područja, države. To su u početku dvije, imenuju se: Dalmatinska Hrvatska i Posavska Hrvatska. Tim događajem počinje novo doba u hrvatskoj povijesti, to je doba domaćih hrvatskih vladara. Prvi poznati hrvatski knezovi bili su Višeslav 800. i Borna 810-821..  Višeslav je priznavao bizantsku a Borna franačku vlast.

Propadanje franačke moći iskoristio je Bizant i car Vasilije uspostavljanja nad Hrvatskom bizantsko gospodarstvo 878. Bornu je nasljedio Vladislav, a njega Mislav. Za Mislava je došlo prvi puta do sukoba između Hrvata i Mlečana, koji po Vasilijevu savjetu plaćaju Hrvatima godišnji danak da bi se oslobodili gusarstva. Borbe za nezavisnost Hrvatske Države nastavio je prvi samostalni hrvatski vladar Trpimir, Mislavov nasljednik, koji je pobjedio, bizantskog stratega u Dalmaciji i Bugare i osigurao mir svojoj državi. Državu je uredio po zapadnom uzoru i okružio se plemstvom i svećenstvom. Poput ostalih država u Europi uveo je latinski jezik, jezik ondašnjega neobraćenog svijeta kojim se moglo odvijati javno poslovanje. Latinskim jezikom je napisana i čuvena Trpimirova povelja u kojoj se godine 852. Prvi put spominje ime Hrvat. Trpimir je bio vladar jako razvijena smisla za uljudbu, pismen i za ono doba visoko kulturan vladar.  U to je doba podignut i grad Imotski kao središte istoimene župe, koju prvi put spominje Konstantin Porfirogenet oko polovice X. stoljeća.

Imotska župa zauzimala je područje današnje Imotske krajine (općine), uvalu Posušja i dio Bekije. Granica joj je bila: na zapadu rijeka Cetina, na sjeveru planine Kamešnica i Zavelim, na jugu planina Biokova, na istoku je granica išla do sastava Neretve i Rame. Glavni grad Imotske župe je bio Imotski (Imota). Tadašnji Imotski bijaše samo tvrđava, prirodno zaštićena s tri strane kao rijetko koja u našoj zemlji.

892-910 Branimira je nasljedio Trpimirov sin Mutimir, koji se naziva „Božjom milošću knez Hrvata“. Mutimira je nasljedio Tomislav 910-928. On je porazio Mađare i protjerao ih preko Drave kad su provalili u Panonsku nizinu. Nakon toga priključio je svojoj državi Posavsku Hrvatsku i postao prvim kraljem. Za njegove vlade Hrvatska je postala vojnički najmoćnijom državom na Balkanu.Bio je odličan vojskovođa i još bolji diplomat. Bizant ga je priznao strategom i povjerio mu upravu nad dalmatinskim gradovima. Hrvati prvi od  južnih Slavena dospješe na more, pa pored kopnene vojne snage postadoše i jakom pomorskom silom. Tako jaki postaju Hrvati gospodarima na moru pa im Mlečani već od 887. Plaćaju danak za slobodnu plovidbu i trgovinu po Jadranskom moru. Uvažavajući snagu hrvatske države 882. Počinju i dalmatinski gradovi plaćati hrvatskom vladaru danak za imanja koja su posjedovali na susjednom hrvatskom kopnu, ali su zadržali samostalnost. 

Veličina i snaga Tomislavove Hrvatske održala se za njegovih nasljednika Trpimira II. 928-935 i sina mu Kresimira I. 935-945. Za sina Kresimirova Miroslava 945-949 Hrvatska slabi zbog dinastičnih nemira za kojih pogiba Miroslav. To je stanje donekle popravio Miroslavov brat Mihajlo Kresimir II 945-969. Hrvatsku je digao nasljednik Mihajla Kresimira II Stjepan Držislav 969-997. Za slabih nasljednika Držislavovih sinova: Svetoslava, Kresimira III i Gojslava nastale su još jače borbe za prijestolje. To su iskoristili Mlečani i prvi put su zavladali jednim djelom Hrvatske 1000. Godine. Prilike u Hrvatskoj popravio je njegov nasljednik Stjepan I 1030-1058. Stjepanov sin Petar Kresimir IV 1058-1074 proširio je granice naše države.

Petra Kresimira IV, nije imao sina te ga je nasljedio slavonski ban Zvonimir 1074-1089. Zvonimir je postao prijateljem svećenstva i vazalom rimskog pape. Iza njegove smrti jača stranka dovela je na prijestolje iz samostana stara i bolesna sinovca Petra Kresimira, Stjepana II. 1089-1090.

Poslije Zvonimirove smrti okupili su se djelomično hrvatski velikaši, svećenstvo i gradovi oko Zvonimirove udovice Jelene, koja je pozvala na hrvatsko prijestolje  brata Ladislava, mađarskog kralja. Ladislav je došao i tako zauzeo Hrvatsku do Gvozda. U njoj je kraljem postavio sinovca Almoša 1091-1095. U Hrvatskoj južno od Gvozda narod je izabrao kraljem domaćeg velikaša Petra 1093-1097. Kralj Petar, kasnije nazivan Svačić i Snačić, odigrao je pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti time što je sredio slabo stanje Hrvatske Države i poveo narod na izgon mađarskih osvajača. Tako je između njega i novog mađarskog kralja Kolomana 1095-1116 došlo do sukoba na Gvozdu (danas Petrova gora) 1097.godine. U tome sukobu poginuo je Petar, a s njime je propala i dotadašnja potpuna nezavisnost Hrvatske Države. Hrvatska, s njom i Imotska krajina, dolaze u zajednicu s Mađarskom.

Slabljenjem Bizanta i opadanjem njegove političke moći diže se Venecija i postaje suparnicom ugarsko-hrvatskim kraljevima te se bori protiv njih za dalmatinske gradovei njihovo zaleđe. Ugarsko –hrvatski kralj Koloman u početku svoga vladanja nije protezao svoju vlast na dalmatinske gradove i otoke jer su ovi bili pod bizantskim vrhovništvom, u ime kojih njima vladaju Mlečani. Ovo nije dugo trajalo jer već 1107. Bizantinski car Aleksej daje Kolomanu u upravu dalmatinske gradove i otoke i tako on postaje njihovim pravnim gospodarom. Nestalnošću bizantske političke moći dolaze gradski i otočni posjedi u Dalmaciji sad u ruke Arapovića sad u mletačke. Konačno ugarsko-hrvatski kralj Bela I. Slijepi 1131.-1141.,koji je naslijedio Kolomanova sina Stjepana III, ote Mlečanima čitavu Dalmaciju osim Zadra i sjevernih otoka, 1135. Pripoji i dio Bosne i nazva se kraljem ovih zemalja. 1139. godine daje on sinu Ladislavu da njima upravlja.

Za Belinih nasljednika 1141.-1172.,tj. ugarsko-hrvatskih kraljeva, nastaju u državi velike dinastičke borbe i nemiri. To je iskoristio bizantinski car Manuel Komnen te je 1168. Nakon dva uspješna rata od 1164.-1168. proširio svoju vlast i osvojio čitav Balkan s velikim dijelom Hrvatske, osim Zadra. Tako i Imotska krajina dolazi pod vlast bizantinskog cara. Za Belina nasljednika Stjepana VI. 1270.-1272., u Ugarskoj i Hrvatskoj nastadoše teške prilike. U to su se doba u Dalmaciji vodile jake borbe među gradovima, koje su postale još žešće nakon 1272. za Ladislava III 1272.-1290.

Ovim neredima okoristili su se hrvatski velikaši Šubići, naročito ban Pavao. On je 1275. vršio dužnost primorskog bana, a 1283. postao pravim hrvatskim banom. Ban Pavao je 1292. dobio od Karla na dar svu Dalmaciju i Hrvatsku. Da bi i kralj Andrija pridobio za sebe Pavla, moćna i utjecajna velikaša, i odvojio ga od Anžuvinaca, nije štedio u darovima. On daruje Pavlu svu Dalmaciju i Hrvatsku u nasljedstvo. Ujedno mu je u nasljedstvo dao i bansku čast. Sada je ban Pavao vladao čitavom Hrvatskom, pa i Imotskom krajinom, i izazivao zavist ostalih hrvatskih velikaša. Godine 1299. on postade i gospodarem Bosne. Ban Pavao je postao najjačom osobom hrvatske povijesti poslije domaćih vladara. U svibnju 1312. umre ban Pavao, a na banskoj stolici naslijedi ga sin Mladen II., bosanski ban. On se od 10. travnja 1318. zove „banom Hrvata i Bosne i općim gospodarem Humske zemlje“. Nakon Pavlove smrti protiv njegova sina i nasljednika Mladena II. ustadoše redom svi zavidni hrvatski velikaši, u prvom redu Nelipići. Pridruži im se i njegov brat Pavao te Mlečani i ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert, koji je postavio cilj jačanje središnje kraljevske vlasti i uništenje osiljenih velikaša, u koju su klopku jedan po jedan od njih upadali. U toj dosta nečasnoj borbi na kraljevoj strani svrstaše se bosanski velikaši Vukac Hrvatinić i Stjepan II. Kotromanić. Mladen je 1322. potučen kod Blizne blizu Klisa, kralj ga je zarobio i sa sobom odveo u Ugarsku. Nakon pada Mladena II. Šubića Imotska krajina dolazi opet u potpunu vlast Nelepića. Godine 1345.Nelipac umre, a njegova smrt koristi u prvom redu kralju Ludoviku I (1348-1382), koji dođe u Dalmaciju i 1345. Ote Knin njegovoj udovici i nejakom sinu Ivanu. Tada je moć Nelepića skršena. Oni su postali vjeri Ludovikovi vazali.

Do svoje smrti 1382. Ludovik vlada svim hrvatskim zemljama, pa i Imotskom krajinom koju je dobio od Stjepana Tvrtka, a ranije od tasta Stjepana II. Kotromanića. Ludovikovom smrću u Hrvatskoj nastaju neredi i bune. Hrvati nisu priznali vlast njegove žene Jelisave i kćeri Marije. Oni digoše ustanak pod vodstvom braće Horvata, biskupa Ivaniša, bana Pavla i Ivana od Paližne.

Hrvatski ustanici nađoše veliku potporu u bosanskog kralja Tvrtka, koji se već okrunio kraljem Bosne i Srbije. Za tih krvavih bojeva hrvatski krajevi dođoše pod Tvrtkovu vlast 1388. Marija, Ludovikova kći, uda se za Žigmunda koji postade ugarsko-hrvatskim kraljem, suparnikom i neprijateljem kralja Tvrtka i hrvatskih ustanika. Hrvatski nezadovoljnici već 1385. dovedoše na ugarsko-hrvatsko prijestolje Napuljca Karla II. dračkoga, rođaka kralja Ludovika. Marija se morala odreći prijestolja. Ali po Marijinu nagovoru već je sljedeće godine, nakon 39 dana vladanja, Karlo bio umoren, i Marija je ponovno došla na prijestolje 1386. Zbog ovog ubojstva izbilo je još jače nezadovoljstvo i pobuna u Hrvatskoj. Kada su Jelisava i Marija pošle umiriti pobunjene velikaše, ustanici su ih uhvatili, jelisavu udavili, a Mariju je, uz pomoć Mlečana i krčkog kneza Frankopana, oslobodio njezin muž Žigmund. Tvrtko se nije zadovoljio Kotorom, što ga je dobio od  Jelisavete i Marije, nego je pomogao ustanike i osvojio Hrvatske krajeve 1387., a s njima i Imotsku krajinu. Kad su mu se predali Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula, proglasio se 1390. kraljem  Hrvatske i Dalmacije. 1391. umro je   prvi bosanski  kralj Stjepan Tvrtko.

Odsada pa do pada pod Turke naši krajevi dolaze izmjenično pod vlast kralja Žigmunda, protukralja Ladislava napuljskog te bosanskih kraljeva i njihovih velikaša koji postadoše gotovo neovisni, osiliše se i ojačaše, pa su njihovi krajevi samo formalno bili pod vlašću bosanskih kraljeva. Najjači je i najugledniji od svih bio bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, splitski herceg. Hrvoje je postao splitskim hercegom 1403.

Hrvatski ustanici 1386. priznadoše kraljem Ladislava Napuljca-Anžuvinca, sina ubijenog Karla II. Dračkoga. Ladislav je Hrvoja i njegovog brata Vuka imenovao banovima hrvatsko-dalmatinskima, a Ivaniša Horvata postavio namjesnikom u Ugarskoj i saveznim kraljevinama. Dok je Žigmund bio zatvoren od ugarskih velikaša 1401.-1402., Hrvoje je prodro u Hrvatsku i u Dalmaciju i zauzeo više mjesta, a i hrvatski ustanici osvojiše veliki dio Hrvatske i Dalmacije. Nakon krunjenja strašljivi Ladislav, da mu se nebi dogodilo što i ocu, nije ostao u Dalmaciji, nego ju je napustio i vratio se u Napulj, a glavnim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji postavio je Hrvoja, kojeg učini splitskim vojvodom i dade mu uz Split i otoke Brač, Hvar i Korčulu u samostalno vladanje. Tako je Hrvoje postao stvarnim vladarem: kovao je novac, imao dvor, slao i primao poslanike.

9. srpnja 1409. godine Ladislav je Mlečanima za 100 000 dukata prodao Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag sa svim pravima na čitavu Dalmaciju. Otada se drugim pravcima odvija sudbina Dalmacije, a drugim Hrvatske sve do najnovijeg doba. Nakon sramotnog Ladislavova čina na Hrvoja 1413. ustadoše svi zavidni  velikaši, a po nagovoru ovih i sam Žigmund, nadajući se da je došao dan osvete. Oni odlučiše da junačkog starca Hrvoja ponize, liše svih privilegija do kojih je došao svojim junaštvom i baca na koljena. Rat je trajao dvije godine (1415.-1416), a junačina Hrvoje nije ni sanjao o predaji. Kad je osjetio da bi ga ugroženi neprijatelji mogli pobijediti, u velikoj srdžbi i gnjevu obraća se najvećim dušmanima, Turcima, za pomoć. Uz pomoć Turaka pobjeđuje svoje krvne protivnike i već iduće godine 1416. umre zadovoljan što im se osvetio. Posjede mu razjagmiše susjedi. Najvećim djelom Hrvojeve baštine, u kojoj se nalazio i Imotski, ovladao je njegov šurjak Ivaniš Nelepić.

U to se doba hrvatskim zemljama primiču dva velika neprijatelja: s istoka Turci, sa zapada Mlečani. U unutrašnjosti Hrvatske vode se borbe za vlast između hrvatskih banova, bosanskog kralja, koji već priznaje tursku vlast, i njegovih velikaša. Za vrijeme tih borbi Imotska krajina, koja je po uredbi Bosanske države došla pod njezinu vlast i postala dijelom Huma, današnje Hercegovine, nakon 1404. godine došla je u vlast Sandalja Hranića, jednog od najmoćnijih humskih velikaša, koji je iskoristio Žigmundov nemir i proširio svoju vlast na Drini do Cetine.

1437. godine umire Žigmund, a prijestolje je ostavio zetu Albrechtu Habsburškom. Ovoga je nasljedio sin Ladislav Postum i Vladislav I. Jagelović. Vladislava već 1444. potukoše Turci kod Vrane i time uništiše prvu jaču organiziranu vojsku koja je krenula protiv Turaka. Iako se u to doba nasljednik Tvrtka II. Stjepan Tomaš 1443.-1461. naziva kraljem Hrvatske i Dalmacije, gospodarima su u samoj njegovoj državi Turci, a u Hrvatskoj i Dalmaciji Talovci i Mlečani.

 

Turci 

Primicanjem Turaka povijest Imotske krajine bit će sve više povezana s poviješću imotskih franjevaca i njihova samostana. Oni u to doba vrše pozitivnu ulogu i stoje na čelu našeg naroda u borbi protiv nasrtljivih Turaka.

       U isto vrijeme 1463. kad su Turci osvojili Bosnu i veci dio Hercegovine poceli su ugrožavati Imotsku krajinu pljackajuci njezino zemljište, narocito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine motski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovackog sandžaka. Iako je smanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i pracena teškim pustošenjim i razaranjima.

 Konacno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine.

Nakon zauzimanja Imotskoga u njega se naselila nekolicina turskih upravljača-službenika, vojnika, zaslužnih Turaka i njihovih obitelji, koji su zauzeli najplodnije zemljište Imotskog polja i njegove okolice, naročito imanja izbjeglog stanovništva. Turci podigoše svoje begluke, ozidaše kule i čardake i ugnjezdiše se više od dva stoljeća.

Useljavanjem Turaka u Imotsku krajinu iseljuje se jedan dio najotpornijeg imotskog stanovništva. Odlaze kao uskoci, i to najprije u susjedno Makarsko primorje, na Klis i kasnije u Senj pod imenom hercegovačkih uskoka, jer je Imotski bio u Hercegovini. Osim ovog iseljavanja, bilo je i u primorske gradove i bliže otoke, nešto u Italiju i u opustjelim selima oko Makarske, a njihovi vođe franjevci naselili su se u opustjele samostane augustinskog reda u Zaostrogu i Makarskoj. Jedan dio naroda ostao je u staroj postojbini i silom se priučio teškom kmetovanju Turcima.  

 

 Nakon učvršćenja u Imotskoj krajini Turci su napadali i osvajali susjedne predjele. Tako su god. 1499. prodrli do Splita i odveli zarobljenike u Hercegovinu. God. 1501. prodiru do Trogira i osvajaju Marinu. Zbog ucestalih turskih prodora prema moru i u cetinsko podrucje iste (1501.) godine prodire

 Ivaniš Korvin sa 700 konjanika i 500 pješaka u Cetinu s namjerom, da udari na turski Imotski. Nakon neuspjelih napada i obrane Vladislav sklapa 1503. s Turcima primirje na sedam godina. Ovim primirjem turska vlast se još jače učvršcuje u Imotskoj krajini. To primirje, čini se, još više je

 ohrabrilo Turke te su iste godine mostarski i hercegovacki sandžaci skupljali vojsku u Imotskom i očekivali pomoć od Skender-paše kako bi osvojili i preostalo hrvatsko područje što ga je svojatala Mletacka republika. Konačno svi planovi su propali. A nakon isteka primirja god. 1510. ponovno dolazi do sukoba s Turcima. Čak 12. ožujka 1537. i Klis je pao u turske ruke i ubrzo postaje sjedište  sandžakata, kojemu pripadaju: srednja Dalmacija i okrajci Bosne. A nakon više uzastopnih ratova, pustošenja i paljenja god. 1541. sklopljen je mir s Turcima. Po tom sporazumu Turci su postali gospodari citavog primorja južno od Cetine. Od 280 sela, kaliko ih je tada bilo, Mlecanima je ostalo samo njih 19 u zadarskoj okolici, a sve ostalo je pripalo Turcima. 

Godine 1566. dolazi pod Sigetom do slavne pogibije Nikole Šubića Zrinskog, koji s malom skupinom Hrvata zaustavlja silnu tursku vojsku pod vodstvom najvećeg sultana turskog carstva Sulejmana Velikog i na taj način spašava tom prigodom Ugarsku i Austriju od turskog haranja. 

 Godine 1645. izbio je rat između Turaka i Mlečana i trajao sve do 1669. Kako je sukob nastao zbog otoka Kandije (Krete), ovaj se rat zove kandijskim ratom. U tom ratu Mlecanima se pridružilo stanovništvo izmedu Neretve i Cetine. Za vrijeme višegodišnjeg ratovanja bilo je dosta

gubitaka i na jednoj i na drugoj strani i na podrucju Imotske krajine. To je period brojnih pljackanja i otimanja sredstava za život ljudi. Mnogi ljudi su uhvaceni, odvedeni i prodavani kao robovi. Te akcije su bile posebno ceste izmedu god. 1682. i 1688.   

 Kroz to vrijeme hajduci i uskoci su iz Imotske krajine preveli silu plijena i ucinili mnogo zla, ne samo turskim pristalicama, nego i siromašnom hrvatskom narodu. Na ove strahote tuži se i ondašnji župnik Vrhdola. Ti ustanici, istice se u tužbi, (hajduci) primorci i izbjeglice iz Imotske krajine, u razmaku od 24 godine za vrijeme Kandijskog rata i kasnije, odveli su iz okolice Imotskoga, Glavine, Prološca, Vinjana, Runovica, Gorice, Sovica i t. d. 1364 zarobljenika. Medu njima je bio i dobar dio kršcanske raje, koja je prodavana kao radna snaga za teški rad na galijama. Toj akciji su se suprostavili fratri. 

U toku 1648. godine fra Petar Kumbat je podigao ustanak i orobio i zapalio preko osamdeset turskih kula i dvorova u Imotskom i njegovoj okolini.

Povijesna osoba za vrijeme turskog vladanja u Imotskom bijaše imotski kadija. Druga poznata povijesna osoba

Hasan-aga Arapović, koji je za turskog vladanja imao nekoliko sela Imotske krajine u svojoj vlasti, Župu, Zagvozd, Grabovac, i spominje  se na dužnosti zadvarskog dizdara. Na toj dužnosti zadvarskog dizdara je 17. ožujka 1669. godine i poginuo.

Hasan-aga je u borbi protiv raje u toku kandijskog rata ranjen u Biokovu oko 1646. godine. Tada po narodnoj pjesmi, teško ranjena agu nije obišla žena. To ga je strahovito razljutilo i on je otjera. Hasanaginica pođe k bratu Pintorović-begu na Klis. Međutim, ubrzo beg Pintorović, mimo njene želje, ugovara brak sa imotskim kadijom i  prolazak svatova u Imotski preko Zadvarja, odnosno preko Zagvozda, gdje je bila Hasan-agina kula. Asanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Asan-agina surovost tada se primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više izdržati i pada na zemlju te umire od bola i nepravde gledajući u svoju djecu.  Što se dogodilo zna se iz narodne pjesme.

 

 HASANAGINICA 

Što se bjeli u gori zelenoj?

Al' su snjezi, al' su labudovi?

Da su snjezi, već bi okopnuli,

labudovi, već bi poletjeli;

 

nit' su snjezi, nit' su labudovi,

nego šator age Hasan-age:

on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,

a ljubovca od stida ne mogla.

 

Kad li mu je ranam' bolje bilo,

ter poruča vjernoj ljubi svojoj:

"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!"

 

Kad kaduna r'ječ razumjela,

još je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobježe Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendžere.

Za njom trču dvi ćeri djevojke:

"Vrati nam se, mila majko naša,

nije ovo babo Hasan-aga,

već daidža, Pintorović beže!"

 

I vrati se Hasanaginica,

ter se vješa bratu oko vrata.

"Da, moj brate, velike sramote,

gdi me šalje od petero dice!"

Beže muči, ne govori ništa,

već se maša u džepe svione,

i vadi njoj knjigu oprošćenja,

da uzimlje potpuno vjenčanje,

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,

dva je sina u čelo ljubila,

a dv'je ćeri u rumena lica:

a s malahnim u bešici sinkom,

od'jeliti nikako se ne mogla,

već je bratac za ruke uzeo,

i jedva je sinkom rastavio,

ter je meće k sebi na konjica,

s njome grede dvoru bijelomu. 

 

U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana,

dobra kada i od roda dobra,

dobru kadu prose sa svih strana,

da najveće imotski kadija.

 

Kaduna se bratu svomu moli:

"Ah, tako te ne želila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,

da ne puca jadno srce moje,

gledajući sirotice svoje!"

 

Ali beže ne hajaše ništa,

već nju daje imotskom kadiji.

 

Još kaduna bratu se moljaše,

da njoj piše listak, b'jele knjige,

da je šalje imotskom kadiji:

"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,

a u knjizi l'jepo te moljaše,

kad pokupiš gospodu svatove,

dug polduvak nosi na djevojku,

kada bude agi mimo dvor,

nek' ne vidi sirotice svoje!"

 

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,

gospodu je svate pokupio,

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati došli po djevojke,

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,

dvi je ćerce s pendžera gledahu,

a dva sina prid nju izhođahu:

tere svojoj majci govorahu:

"Svrati nam se, mila majko naša,

da mi tebi užinati damo!"

 

Kad to čula Hasanaginica,

starišini svatov' govorila:

"Bogom brate, svatov' starišina,

ustavi mi konje uza dvora,

da darujem sirotice moje!"

 

Ustaviše konje uza dvora.

Svoju dicu l'jepo darovala:

svakom sinku nazve pozlaćene,

svakoj ćeri čohu do poljane;

a malomu u bešici sinku,

njemu šalje u bošči haljine.

 

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:

"Hod'te amo, sirotice moje,

kad se neće smilovati na vas,

majka vaša srca arđaskoga!"

 

Kad to čula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udrila,

uput se je s dušom rastavila,

od žalosti, gledajuć' sirota!

 Hasanaginica je,hrvatsko književno i kulturno blago. Čim je čuo za nju veliki Goethe, osobno ju je preveo na njemački jezik. Hasanaginica je prevedena na više od pedeset jezika, pa je do dana-današnjega najprevođenije književno djelo napisano na hrvatskom jeziku.

 

  Mirom od 6. rujna 1669. Mlecani su dobili Klis i još neka mjesta u Dalmaciji. Poljica i primorje južno od Cetine de facto postadoše mletacki a de jure turski. Stoga se Turci nisu odrekli svojih prava na ove krajeve, nego su od njih tražili poreze. Tako je god. 1682. došlo 350 Turaka Imocana, Vrgorcana i

 Gabeljana na Makarsku da kupe porez za bosanskog pašu. Prikupili su 600 groša i, kao redovito,  opljackali franjevacki samostan. Slicne akcije ce se susresti i nakon oslobodenja Imotske krajine tijekom cijelog osamnaestog stoljeca.   

 U pocetku Beckog rata (1683.-1699.) popravljane su dalmatinske tvrdave. Kao utvrdeno mjesto cesto  se spominje i Imotski. Ta tvrdava je jedinstvena i nije sastavljena iz više dijelova. Ona je dominirala  cijelom okolicom do podnožja Biokova, ogranka Mosora i citavim imotskim poljem.   

 Za vrijeme spomenutog rata jedan dio Imotske krajine pokušao se odcijepiti od Turaka i pripoji  Mlecanima. To su bila sela: Proložac, Runovici, Vinjani, Zagvozd i Župa. Oni su zatražili zaštitu od  Mlecana, ali ih ovi, Karlovackim mirom (1699.) ponovno prepustiše Turcima. 

 Iza Karlovackog mira (1703.) vratili su se i imotski franjevci u svoj samostan na Blatu. Tada franjevci  pastoriziraju cijelu Krajinu. Taj potez upozorava na cinjenicu da su franjevci ucvršcivali svoju jurisdikciju i, još presudnije, prisutnost na podrucju na kojem se širila sudska i politicka vlast Imotskoga. A to je bio veliki dio Imotskog polja u susjednoj Hercegovini i mali dio Bosne. Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega

 korijena. Uzrok tome, izgleda, su: budenje katolicke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali  je uz hrvatsko nacionalno biće, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletackoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domacih hajduka i hrvatska narodna pjesma, vecinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor.   

Ni pocetkom XVIII. stoljeca Turcima se nije dalo mirovati. Tako vec 8. prosinca 1714. Turska je navijestila Mlečanima rat u namjeri da bi joj otela Moreju (Peloponez, na jugu Grcke). Rat je započeo 1715. godine. Slijedece godine (1716.) u rat se umiješala i Austrija. Jedan od povoda rata bio je i crnogorski ustanak; koji je buknuo na ruski poziv i zahvatio Crnu Goru i Hercegovinu. Ustanak je završio bez uspjeha. Iz bojazni od turske osvete jedan dio naroda iz tek spomenutih zemalja pobjegao  je na mletacki teritorij. Taj rat je, medutim, donio Mlecanima proširenje u Dalmaciji i to na podrucju  Imotske krajine. Mlecani su, ipak, izgubili Moreju.

Da bi sprijecio Turke iz raznih susjednih krajeva i onemogucio im da pruže pomoc Imotskom, Mocenigo je poslao Semitecola prema Neretvi, Nonkovica prema Trebinju i Stonu, a Vrgorcani su  imali obavezu sprijeciti dolazak pomoci iz Livna i Glamoča. Kad je sve bilo dobro organizirano,  Mocenigo zapovijedi generalu Emu i serzent-majoru Rizzu da otpočnu napadom na Imotski. 

 Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini  (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Najbolje svjedoči činjenica da nakon pada Imotskog u mletačke ruke ne ostade ni jedan, ne samo Turčin, kojih je malo i bilo, nrgo ni jedan Musliman na području Imotske krajine. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti  koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno bice, zatim blizina primorskih  gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mltačkog teritorija.

Na početku 18. stoljeća, nakon osvajanja Imotskog od strane Mlečana suzuje se tursko područje. Imotski kadiluk prelazi u Ljubuški, a vječni spomeen njegov, na Imotski, ostade u pjesmi „Hasanaginica“. S kadilukom preseliše u Ljubuški i potomci Hasanage Arapovića, gdje i danas postoje u više hercegovačkih mjesta.

 

  Zastava pod kojom su hrabri Imoćani 1717. godine  pokorili Turke, bila je sačuvana sve do našega vremena?! Križarska zastava bijele boje sa crvenim križem, bila je velika 74 x 97 cm, sva izrešetana streljivom, i čuvana u Jukića plemenu iz Prološca, koje se kasnije preselilo u Posušje, te sa sobom ponijelo zastavu. Zastava je kasnije predana  fratrima na Širokom brijegu, koji su je brižno čuvali u svome samostanu. Nažalost tijekom II. svjetskog rata, u partizanskim napadima na širokobriješki samostan, uz mučki ubijene franjevce i devastirani samostan i ta zastava, simbol vjekovne patnje našega kraja, biva uništena. 

Blagdan Gospe od Andela - 2. kolovoza - upisan je zlatnim slovima u današnju Imotsku krajinu.

Na taj dan 1717. godine uspjela je kršcanska vojska, pod zapovjedništvom mletačkih časnika, osloboditi Imotsku krajinu od stoljetne turske tiranije i pripojiti je svijetu kulturne civilizacije. Sudjelovali su domaci sinovi iz svih krajeva Dalmacije u hrabrom pothvatu.Posebno su se isticali Imoćani i Sinjani.

Imotska krajina je u prošlosti u svoj sastav uključivala šire područje negoli danas. Pridruženi su joj bili veći dijelovi bosanskohercegovačkih općina Grude, Posušje i Duvno danas nazivani Gornja i Donja Bekija. Naziv Bekija nastao je iz turske riječi bekiye, bakiye što na hrvatskom jeziku znači ostatak.l Ovi dijelovi su izdvojeni iz Imotske krajine razgraničenjem iza Požarevačkog mira, koji je sklopljen u Požarevcu 21. srpnja 1718. godine.2 Gornja i Donja Bekija bili su sastavni dijelovi starohrvatske župe Imota, a ne kako se smatralo samo sastavni dijelovi kadiluka Imotski, koji je u sebe svojedobno uključivao nahije: Imota, Duvno, Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorsku župu, Fragustin i Primorje.

Imotska krajina je oslobođena od Turaka 2. kolovoza 1717. godine. Mlečani su zauzimanjem Imotske krajine protegli naziv Dalmacija i na ovo područje, nazvavši novoosvojena područja "Aquisti nuovissimi". Ovom pobjedom nije bilo samo oslobođeno padručje današnje Imotske krajine, već i područje Gornje i Donje Bekije, koje su do tada bile njezin narazdruživi dio. Same mletačke vlasti su Gornju i Donju Bekiju smatrale svojim u ratu osvojenim taritorijima, o čemu nam najbolje svjedoči isprava generalnog providura Alvisa Moceniga. On je 11. kolovoza 1717. godine, devet dana iza zauzimanja Imotskog, imenavao fra Stipana Vrljića prvim kapelanom tvrđave, a zbog zasluga u ratu odredio je da samo franjevci mogu vršiti vjersku službu u oslobođenim krajevima. Istog dana je imenovao župnika za Goricu fra Martina Kraljevića, za Vinjane fra Marka Carića, za Drinovce fra Grgura Karnjića, za Opanke fra Filipa Rupčića i za Roško polje fra Stjepana Budimira. Sigurno je da Alvise Mocenigo kao zapovjednik hrvatsko-mletačke vojske pri oslobađanju Imotske krajine ne bi donosio odluku o imenovanju župnika u Gorici, Drinovcima i Roškom polju da ih nije smatrao sastavnim dijelovima oslobođene Imotske krajine. Bilo mu je dobro poznato koji teritoriji pripadaju staroj Imotskoj krajini, što će 1734. godine zapisati fra Stipan Vrljić o župama u staroj Imotskoj krajini, koja se je prostirala od Klobuka do Roškog polja.

Pregovori kojima je uspostavljen Požarevački mir započeli su 5. lipnja 1718. godine pod šatorima kod Požarevca, a zaključeni su 21. srpnja iste godine. Na sastancima kojih je bilo više sudjelovali su predstavnici posredničkih država. Tursko-austrijska granica duž teritorija Bosanskog ejaleta uspostavljena je vrlo brzo, 11. listopada 1719. godine, 14 mjeseci od potpisivanja mirovnog ugovora. Mletačko-tursko razgraničenje išlo je daleko sporije. Tek 23. listopada 1719. godine u Sutorini se je sastala mletačka i turska komisija za razgraničenje. Tursku stranu je zastupao Mehmed-efendija Šaba, a mletačku generalni providur Alvise Mocenigo. Konačni dokument o razgraničenju potpisan je 8. lipnja 1721. godine i granica koja je tada kroz Imotsku krajinu povučena ostala je do danas.

Požarevačkim mirom određeno je da je Imotska krajina pripala Mlečanima, međutim pri razgraničenju dogodilo se nešto drugo. Mletački mjernik Cavrović (možda Gavrović) podmićen turskim zlatom, s 200 tisuća dukata, iskrivio je granicu na tursku korist otrgnuvši veći, jugoistočni dio Imotskog polja pripojivši ga zajedno sa selima koje ga okružuju, te predjelima oko Posušja, Bosanskom ejaletu.

Sjeverozapadni dio Imotskog polja, koji je ostao u sastavu Mletačke Dalmacije, prostirao se je na pavršini od 46 km2, dok je dio koji je pripao Bosanskom ejaletu imao površinul0 49 km2. Na zemljopisnoj karti koju je izradio mletački kartograf Melchiori nacrtana je granica Imotske krajine prema Hercegovini kakva je uspostavljena razgraničenjem i granica Imotske krajine kakva je trebala biti. Granica koja nije uspostavljena proteže se pravcem od Aržana preko Vinice, Zavelima, Mesiovića gradine, Oštrca, Plavila do Klobuka.

Ova neprirodna i umjetno povučena granica postala je velika smetnja narodu koji je ostao na teritorijima pripojenim Bosanskom ejaletu. Ipak je Imotski ostao i dalje trgovačko, kulturno i prosvjetno središte pučanstvu otrgnutih krajeva. Imotski samostan je ostao i dalje mjesto gdje su vjernici od Duvna do Klobuka dolazili u svim svojim duševnim i drugim nevoljama.

Razdvojeni narod je i kasnije bio duboko svjestan svoje pripadnosti Imotskoj krajini o čemu nam najbolje svjedoči pjesnik fra Grgo Martić iz Rastovače kod Posušja kad u rukopisu "Napomenak Strukiću" govori o sebi: "Ako bi koi - čini se da ih u narodu ima - o mojoj narodnosti sumnjio, valja mu kazati da sam rođen u županiji bivšoj Hrvatskoj jednoj od sedam poglavitoj što jih broji Porfirogenet – Imotskoj gdje su se prvi došlići Hrvati nastanili te i do danas sada ta ista krajišta posjeduju; dosljedno je dakle da sam i ja Martić podrijetlom i rodom Hrvat, što sam i svojim životom i djelovanjem pokazao".

Uvijek je živjela nada da se ova dva nasilno razdvojena dijela Imotske krajine ujedine. Prilika za iznošenje takvog zahtjeva stvorena je 1878. godine, austrijskom okupacijom Bosne i Hercegovine. Sačuvana je jedna zemljopisna karta, koja ima naslov "Tloris Imotskog kotara od starine i po ugovoru sa Turskom". Dimenzije karte su 52x42 cm, a podloge na kojoj je karta 84x49 cm. Na podlozi sa lijeve strane karte tekst na talijanskom jeziku pod naslovom "Teritorio di Imoschi Dalmato et Ottomano ossia Bekiia", dok je s desne strane isti tekst preveden na hrvatski jezik. Hrvatski prijevod teksta glasi: "Dalmatinski i turski teritorii Imotskoga ili Bekiia". Zanimljivo je da je granica iznad Imotskog povučena prema tome dokle je top mogao dobaciti.

Imotska je krajina imala za Turaka i dvije džamije: u Imotskom i Prološcu. Imotska je bila u tvrđavi, gdje se i danas nalazi pretvorena u crkvicu. Ona u prološcu nalazi se nedaleko Šarampov-mosta, između kuća Kokićevih-Grančićevih i Pirićevih. Između ovih kuća probijena je cesta Imotski-Studenci,  preko ostataka nekadašnje džamije.  

 

Mlečani 

 Da bi što više pridobili simpatije naroda Mlečani su razdijelili osvojenu zemlju pojedinim obiteljima. Tako su nastale vrlo vrijedne katastarske knjige, prepune brojnih podataka. Prilikom podjele zemljišta prvi katastar (Zemljišnik) u našem kraju uspostavio je providur Nicolo Erizzo 1725. godine. Taj je Zemljišnik izvanredno koristan dokument za proucavanje stanovništva i njegova kretanja. Naime, prilikom upisa u zemljišnik zabilježena su prezimena, broj i velicina obitelji, kao i zemljišna površina koja im je dodijeljena. 

Kako je stanovništvo u Imotskoj krajini god. 1717. bilo prorijeđeno zbog iseljavanja, a i povlačenja s Turcima u Bekiju, Mlečani dovode nove stanovnike, među njima i pravoslavne, te ih naseljavaju u Krajinu. Iako je Imotski 1717. bio u mletačkim rukama, matice vjenčanih, mrtvih i krštenih vode se do 1734. na  hrvatskom jeziku, i to bosančicom. 

Mletačka je republika pala 1797. godine. Mirom u Campoformiu (danas Campoformido u Italiji) o njenoj su se podjeli dogovorili Napoleon Bonaparte i austrijski car Franjo I. Francuskoj je pripala Lombardija, a Austriji veći dio "Prejasne Republike", pa tako grad Venecija, Istra, Kvarnerski otoci, Dalmacija i Boka kotorska.

 

Francuzi 

U našim je krajevima, izuzmemo li kratko razdoblje francuske vladavine, nastupilo austrijsko koje traje od francuske revolucije 1789. godine do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.

Kada je pala Mletačka Republika, narod u Dalmaciji mahom je tražio sjedinjenje s Hrvatskom. Radi toga je posebna dalmatinska delegacija krenula u Beč, ali je uspjela doći samo do Senja. Odatle je preko pukovnika Casimira uputila apel hrvatskom banu Ivanu Erdödyju da izvrši sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskoj. Ovo narodno htijenje za priključenjem hrvatskoj matici nije, međutim, uslišeno. Austrijski ministar vanjskih poslova Franz Thugut oduzeo je 1797. godine generalu Matiji Rukavini civilnu upravu nad Dalmacijom i povjerio je carskom komesaru Raimundu Thurnu. Thurn je, pak, otvoreno zastupao protalijansku politiku, a na štetu interesa hrvatskog dalmatinskog puka. 

 

Austrijska vladavina

Prva austrijska vladavina u Dalmaciji trajala je samo sedam godina, tj. do kraja 1805. godine kada je, u prosincu, Požunskim mirom Istru i Dalmaciju Austrija morala ustupiti Napoleonu. Francuska je vojska pod zapovjedništvom generala Molitora u veljači i ožujku 1806. godine zauzela Dalmaciju. Istovremeno je ruska i crnogorska vojska ušla u Boku kotorsku, da bi je napustila već 1807. godine nakon što je sklopljen mir u Tilzitu.  26. svibnja 1806. godine francuski general Lauriston na prijevaru, radi tobožnjeg odmora svojih vojnika, zauzeo dubrovačke utvrde i tako dokinuo Dubrovačku republiku. Nakon Napoleonova poraza u Rusiji, 1813. godine, završava se razdoblje francuske vladavine, a naši krajevi ponovno dospijevaju pod austrijsku vlast, koja je za to na Bečkom kongresu 1815. godine dobila mandat europskih sila, kada je nastala poznata "Sveta alijansa" europskih sila pobjednica.

 Francuska vladavina, mada je kratko trajala, francuska je uprava snažno obilježila naše krajeve, pogotovo u gospodarskom području. Ipak, narod nije dobro prihvatio Francuze. O Francuzima su, prije njihovog dolaska, u naše krajeve stizale loše vijesti. Donosili su ih i vojnici koji su pod mletačkom zastavom ratovali protiv Napoleonovih trupa. Uostalom, francuska revolucija u narodu nije bila prihvaćena, nego je doživljena kao prevratnički čin usmjeren protiv tradicije i prirodnog poretka. Nadalje, Francuze je pratio glas bezbožnika, koji su ubili svog kralja, a uz to su oni širili običnom puku nepoznate i teško razumljive ideje o građanskim pravima i slobodama. Za vrijeme francuske vladavine izbile su pobune čiji su inspiratori i vođe bili franjevci (Andrija Dorotić i drugi). Marmont, vojni upravitelj Dalmacije i najmlađi Napoleonov maršal, u svojim je memoarima zabilježio da se u našem kraju ništa ne može učiniti protiv franjevaca, jer jedino njima narod vjeruje. 

Bilo je, međutim, i drugih razloga nezadovoljstva naroda francuskom upravom. Francuzi, naime, su za svoje ratne pohode novačili naše mladiće, pa je zbog toga bilo bježanja na turski teritorij, u Bosnu i Hercegovinu. K tome, Francuzi su u našim krajevima poduzimali zamašne javne radove na koje su prisiljavali ljude, što također u narodu nije bilo dobro primljeno. 

Ipak, kada se to razdoblje sagleda s povijesne distance, francuska je uprava za svoje kratko vrijeme pokrenula mnoge korisne stvari, koje su ugrađene u napredak našeg kraja, bez obzira na to što to naši ljudi svojevremeno nisu prihvatili. 

Podsjetimo da su Francuzi u nevjerojatno kratkom roku izgradili poznatu Napoleonovu cestu duž cijele Dalmacije, od Obrovca do Boke kotorske. Ta je cesta prolazila Zabiokovljem, a na Turiji građeno je, ali je ostalo nedovršeno, veliko svratište. Ovako dugu cestu brzo je bilo moguće izgraditi upravo zahvaljujući masovnoj mobilizaciji domaćih ljudi, koji su tada, vjerojatno po prvi put, sudjelovali u velikim javnim radovima. Nisu to rado činili, jer je ta obveza, kao neka vrsta kuluka, bila nametnuta od strane države. Uostalom, za taj rad naši ljudi nisu bili plaćeni, osim što su dobivali hranu, koju su štedjeli kako bi jedan njen dio sačuvali za svoje obitelji. 

Zanimljivo je da se ovom građevinskom pothvatu Francuza, kada se ovamo vratila austrijska vlast, divio i sam austrijski car Franjo I., unuk Marije Terezije.

 Francuzi su, nadalje, organizirali kopanje bunara, trudili su se oko unapređenja poljoprivrede, podizanja higijene stanovnika. Civilni upravitelj Dalmacije Vicencio Dandolo osobno je napisao uputstva za sadnju krumpira, nove kulture u našim krajevima. Mnogo se nastojalo na sadnji dudova (murvi) radi uzgoja svilca. Nadalje, Francuzi su organizirali cijepljenje stanovništva protiv kuge, otvarali su škole i sirotišta. Najdalekosežnije je po posljedicama bilo proklamiranje privatnog vlasništva nad zemljom, koju su dotada seljaci obrađivali uz obvezu vršenja vojne službe. 

Prvi put se u to vrijeme počinju tiskati novine na hrvatskom jeziku. Naime, od 1806. godine u Zadru, paralelno na talijanskom i hrvatskom, izlaze novine "Kraglski Dalmatin". Ipak, Francuzi su pretjerivali u nastojanju ukidanja nekih starih seljačkih običaja, kao što su derneci, umaknuća djevojaka i slično, jer su smatrali da to seljacima donosi velike i nepotrebne troškove. Dakle, nisu razumjeli njihovo dubinsko kulturno značenje. 

Ukupnu bilancu francuske vladavine u našim krajevima, bez sumnje, treba pozitivno ocijeniti. Mora se priznati da je puno učinjeno, u materijalnom pogledu ostaviše vječni spomen u našim krajevima".  

Nakon napoleonovskih ratova, u našim je krajevima zavladao mir. Ratovi se i dalje vode, ali daleko od nas. Austrijske vlasti naše ljude novače, no više nema ratnog pustošenja našeg područja, kao npr. u doba kandijskog ili morejskog rata. Pogotovo je u Europi miran i prosperitetan kraj 19. stoljeća, kojeg su Francuzi nazvali "lijepa epoha" . U nas je to vrijeme učvršćenja seljačkog posjeda, usvajanja novih kultura, a osobito povećanja broja stanovnika te početka velikih prekomorskih migracija. 

 

20 stoljeće 

Prvi svjetski rat ostavio je velike tragove na stanovništvu Imotske krajine. Mnogi mladići izgubili su živote  na  raznim europskim ratištima.  S ratom dođoše i druge pošasti, bolesti. Španjolica (španjolska gripa) pohara skoro dvadesetinu stanovništva. Nasta glad i neimaština. 

Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. Imotska krajina ušla je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Narod ovog kraja nije blagonaklono gledao na ovakvu državnu tvorevinu u kojoj je vlast u Beogradu  a sam kralj i velika buržoasko-hegemonistička klika ne poštuje ravnopravnost i slobodu svih naroda u sklopu Jugoslavije. Slijede česti sukobi i ustanci u raznim dijelovima Hrvatske među stanovništvom koje se nije moglo pomiriti sa ovakvim nasilnim ujedinjenjem naroda

sa ovih prostora. Od 1921. do 1929. bila je u sastavu Splitske oblasti. Kada su osnovane banovine kao nove upravno-teritorijalne jedinice Kraljevine Jugoslavije godine 1929. Imotska krajina ušla je u sastav Primorske banovine. U njezinu sklopu bila je do 1939. kada je ušla u sastav Banovine Hrvatske. Iako je nakon napada njemačkih i talijanskih postrojbi na Kraljevinu Jugoslaviju i uspostave Nezavisne Države Hrvatske u mjesecu travnju 1941. godine. Novu državu većina naroda doživljava kao težnju za samostalnom Domovinom.

Prvi poginuli NDH-vojnik bio je Imoćanin: Milan Luetić, po zanimanju sudac, ubijen 10. travnja 1941., negdje između Sinja i Livna, u borbi s jugoslavenskom kraljevskom vojskom, (trećinu Pavelićevih boraca na talijanskom otoku Lipari, početkom 30-ih godina prošlog stoljeća bili su Imoćani). Paralelno na prostorima NDH djeluje tzv. antifašistički pokret, koji potiče socijalističku i komunističku revoluciju. Političke prilike dovode do raslovljavanja i razjedinjenja političkih  misli. To ostavlja traga, što  ima za posljedicu velike ljudske  žrtve i tragedije.  Imotska krajina ušla u sastav velike župe Cetine, ona je isprva bila pod talijanskom okupacijom, a od mjeseca rujna 1943. do listopada 1944. pod njemačkom okupacijom.

 Iza Drugog svjetskog rata Imotska krajina je u sastavu SR Hrvatske,  odnosno Jugoslavije. Nastaje novi poredak u kojem se većina stanovništva nije  snašla niti je novu tvorevinu ikad prihvatila. Nakon sloma “hrvatskog proljeća” 1970. godine, Imotski je  uz Drniš i Zadar, označen kao najjače uporište “maspokovskih” snaga. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda, i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu što je bilo oduzeto nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog grijeha NDH. Ovo sustavno potiskivanje nacionalne pripadnosti režim je objašnjavalo potrebnim da bi se očuvao mir između dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji: Hrvatima i Srbima, no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16.5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46.6%. Nakon gušenja Hrvatskog proljeća, Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB)  je bio uvjeren da je u Hrvatskoj bila povoljna klima za pokretanje oružanog ustanka. Hrvatske oružane postrojbe "Planinske lisice“, poznatije kao Bugojanska skupina, odnosno Fenix skupina naziv je za hrvatsku domoljubnu paravojnu skupinu koja je ušla na područje Jugoslavije 20. lipnja 1972., s ciljem da pokrene pobunu i sruši Jugoslaviju. Bugojansku skupinu je organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija koja je bila osnovana 1961. u Australiji i koja je djelovala i u Europi te u SAD-u. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije. Nakon kratke pripreme, HRB je organizirao ljudstvo, oružje i novčanu podlogu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemačkoj. Nakon kratkih priprema u kampu u Austriji, skupina se ubacuje preko Dravograda u Jugoslaviju, 20. lipnja 1972., s ciljem da stigne na Tromeđu tj. na planinu Radušu, na području općine današnjeg Uskoplja. Već 25. lipnja 1972. dolazi do prvog sukoba Bugojanske skupine s milicijom, a potom s JNA, i Teritorijalnom obranom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu. To im je naposljetku i uspjelo, uz pomoć doušnika i UDBE, tek 24. srpnja 1972. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima u BiH tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljeni. Strijeljanje je izvršeno u Rakovici blizu Sarajeva.

Za Domovinskog rata (1991-1995) Imotska krajina nije bila izravno pogođena velikosrpskom agresijom, veliki broj njezinih stanovnika borio se na svim hrvatskim bojištima. Prvi poginuli u Domovinskom ratu bio je Imoćanin Josip Jović (redarstvenik), ubijen na Plitvicama, 31. ožujka 1991. godine. 

 

            

        

          Kršcanstvo se u ove krajeve rano proširilo, tako da iz tog vremena imamo nekoliko arheoloških nalazišta s ostacima ranokršcanskih crkava. Najznacajnija je ona na lokalitetu Bublin (Zmijavci) a koja datira koncem 5. st. To je bazilika koja je u sklopu imala i zgradu krstionice sa krsnim zdencem u obliku križa.

     

            Samostan sv. Franje u Imotskoj krajini je naš najstariji samostan, a osnovali su ga oko 1300. g. hrvatski plemići Nelipići na izvoru rijeke Vrljiike u Prološcu.            

  Imotsko polje podijeljeno je na dva gotovo jednaka dijela, dalmatinski je dio zadržao stari naziv, a hercegovački je nazvan Bekija (turski "ostatak").

 

          Imotski je kroz srednji vijek bio poznatiji po svom latinskom imenu "Imota". Prvi narod koji je obitavao na ovom prostoru jesu Iliri. Nakon pokoravanja Ilira ovo podrucje postaje dio rimske provincije Dalmacije.

          Imotska krajina je zemljopisno područje u Zagori, istočno od Sinjske krajine i Omiške krajine, zapadno od Vrgoračke krajine.Velikim se dijelom prostire po Imotskom polju, odnosno, na prostoru stare hrvatske župe Imote.

          Obuhvaća područje upravnih jedinica općina Ciste Provo, Lovreća, Prološca, Runovića, Zmijavaca, Podbablja i Grada Imotskoga, odnosno sjeveroistočni dio splitsko-dalmatinske županije.

          Glavni grad Imotske krajine u vrijeme starog Rima bio je Novae - Runović. Novae su imale svoje duovire, edile (načelnike i nadzornike). Pučanstvo je štovalo svojeg starog boga ovih krajeva - Silvana. No glavno službeno božanstvo grada bio je Jupiter.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                   

                                            MIGRACIJE   

          U drugoj polovici 19.stoljeća burni politički događaji u Austriji ostavljaju duboke tragove i među stanovništvom Imotske krajine.Najočitije novine se održavaju u buđenju nacionalne svijesti i težnji za ravnopravnošću hrvatskog jezika.U tom kontekstu,vijest o zlatnoj groznici i brzom bogaćenju,te štete od peronospore i filoksere na imotskom vinogorju,probudile su novu želju za odlaskom u bolji svijet.Zlatna groznica je za većinu ostala samo zlatni san,dok je sretnijima i spretnijima donijela zavidan profit ili zaradu,koju su spretno ulažući oplođivali.Masovnim migracijama pridonosi nagli razvoj parobrodarstva koji je u prekomorskom prometu stvara zavidan profit.

           1905. godina zapamćena je kao početak iseljavanja mladića iz ovih krajeva u Ameriku.Sa područja Imotske krajine otišlo  više od 1500 najzdravijih mladića.Većinom su to bili stanovnici zapadnog i brdskog dijela krajine,koji su u odnosu na okopoljsko stanovništvo bili znatno pokretljiviji,te u direktnom dodiru sa stanovništvom obalnog dijela Jadranskog mora,koje je bilo u otvorenim prekomorskim kontaktima sa vanjskim svijetom.Po statističkim podacima godine 1907.god.iz Hrvatske je doselilo u Ameriku 87 000 ljudi.                            Odlazeći iz domovine,nosili su sa sobom specifičnosti patrijarhalnog života rodnog kraja vezanog za ostvarivanje obiteljskog života,koji u novom kulturno-društvenom kontekstu nisu mogli potpuno ostvariti.               U pomanjkanju  žena iz rodnog kraja ,ti mladi neoženjeni muškarci bili su prisiljeni bračno se vezati s pripadnicama najsrodnijih etničkih i vjerskih skupina.Kroz svoj životni ciklus,u novoj sredini,prvi iseljenici nisu ostvarili svoju etničku niti nacionalnu pripadnost,jer su u rubrici za državljanstvo upisivali Oesterreich,Dalmatien...Ovakav način ispisivanja osobnih imena i mjesta nosio je pečat Austro-Ugarske koja je u starom kraju vršila anacionalizaciju.Zbog toga se ni dan danas ne može utvrditi točan broj iseljenika hrvatskog porijekla,pa se procjene kreću od pedstotisuća do milijun.         

           Između 1918-1941.godine osim prekooceanskih migracija nastaju i sezonske u rudnike i željezare Belgije i Francuske (u željezari u Francuskoj 1935.god.poginuo Jure Jerković iz Podosoja),te korparenje ili galantarenje.            

           Masovnije migracije u prekomorske zemlje, najviše u Ameriku, počele su uoči prvog svjetskog rata, da bi se kasnije nastavile u nekoliko valova. Najdalekosežnije posljedice ostavila je migracija šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su ljudi iz  naših krajeva, krenuli na rad u Zapadnu Europu, najviše u Njemačku. Zahvaljujući zaradama tih migranata-gastarbeitera, kako su ih popularno nazivali, osjetno se poboljšao standard i izmijenio način života u selu. 

 

 Velika su stradanja doživjeli ovdašnji ljudi zbog svojih nacionalnih i rodoljubnih ideja, a u sklopu toga i masovna iseljavanja koja su najizrazitija bila 50-tih i 60-tih godina. Danas je stanovništvo prepolovljeno, a mnoga domacinstva ostala su pusta.

          Imoćani će rado naglasiti da ih vlasti nisu mazile zbog njihova naglašenog i neupitnog hrvatstva. To hrvatstvo bitna je supstancija Imotske krajine. Primjerice, prvi poginuli NDH-vojnik bio je Imoćanin: Milan Luetić, po zanimanju sudac, ubijen 10. travnja 1941., negdje između Sinja i Livna, u borbi s jugoslavenskom kraljevskom vojskom. Prvi poginuli u Domovinskom ratu bio je Imoćanin.

          Dobar dio stanovnika Imotske krajine rado će istaknuti i da su čak trećinu Pavelićevih boraca na talijanskom otoku Lipari, početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, činili Imoćani. Nakon sloma “hrvatskog proljeća” Imotski je, uz Drniš i Zadar, označen kao najjače uporište “maspokovskih” snaga. I dan-danas Imoćani svoje preostale Srbe zovu “Rišćani”, kako ne bi morali niti izgovarati tu riječ “Srbi”.   

 

    ŽRTVE DRUGOG SVJETSKOG RATA I PORAĆA IZ PODOSOJA

 

BULJAN, Jure,rođen 07.04.1910.god.,Hrvat,rimokatolik,oženjen,otac jednog djeteta,sin Ivanov i majke Ive rođena Milas.Pripadnik hrvatskog domobranstva.Nestao u nepoznatim okolnostima nakon rata 1945.god.na Križnom putu.

DRAGOVIĆ, Ivan (Iko),rođen 14.02.1923.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Andrijin i majke Anđe rođ.Alerić.Pripadnik ustaške vojnice.Uhitili ga partizani noću u prosincu 1944.god.i odveli u nepoznatom pravcu.

DRAGOVIĆ, Ivan (Iko),rođen 26.06.1923.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Franin i majke Matije rođ.Garac.Pripadnik hrvatskog domobranstva.Nestao nakon rata ljeti 1950 god.u Rijeci ili Puli prilikom pokušaja bijega u inozemstvo.

GARAC, Jure rođen 03.05.1917.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Lukin i majke Matije rođ.Gudelj,oženjen,otac dvoje djece.Pripadnik hrvatske vojske.U nepoznatim okolnostima nestao nakon rata 1945.god.na Križnom putu.

GARAC, Marijan,rođen 14.04.1926.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,sin Matin i majke Ive rođ.Puljiz.Pripadnik ustaške vojnice,vodnik.U nepoznatim okolnostima nestao nakon rata 1945.god.na Križnom putu.

GARAC, Mirko (Zečušin),rođen 17.01.1926.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,sin Antin i majke Ive rođ.Zec.Pripadnik ustaške vojnice.U nepoznatim okolnostima nestao nakon rata 1945.god.na Križnom putu.

JERKOVIĆ, Iva,rođena 14.09.1911.god.,Hrvatica,rimokatolkinja,supruga Stipanova.Poginula tijekom talijanskog bombardiranja 28.01.1943.god.u obiteljskoj kući u Podosoju.

JERKOVIĆ, Jure,rođen 26.06.1939.god.Hrvat,rimokatolik,civil (dijete),sin Stipanov i majke Ive rođ.Garac.Poginuo tijekom talijanskog bombardiranja 28.01.1943.god.u obiteljskoj kući u Podosoju.Pokopan ispred crkve sv.Nikole u Podosoju.

JERKOVIĆ, Mate,rođen 05.09.1898.god.,Hrvat,rimokatolik,civil,sin Jurin (Apešin) i majke Mare rođ.Selak.Poginuo tijekom talijanskog bombardiranja 28.01.1943.god.u obiteljskoj kući u Podosoju.Pokopan ispred crkve sv.Nikole u Podosoju.

JERKOVIĆ, Ruža,rođena 1925.god.,Hrvatica,rimokatolkinja,civil,kći Markova i majke Mare rođ.Jerković.Poginula tijekom talijanskog bombardiranja 28.01.1943.god.u obiteljskoj kući u Podosoju.

JERKOVIĆ, Stipan,rođen 01.08.1901.god.,Hrvat,rimokatolik,oženjen,civil,sin Jurin (Apešin) i majke Ive rođ.Selak.Poginuo tijekom talijanskog bombardiranja 28.01.1943.god.u obiteljskoj kući u Podosoju.Pokopan ispred crkve sv.Nikole u Podosoju.

JERKOVIĆ, Stjepan,rođen 26.12.1912.god.,Hrvat,rimokatolik,oženjen,sin Ilijin.Poginuo 01.06.1944.god.u nepoznatim okolnostima.

PROTRKA, Ante,rođen 23.07.1916.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,sin Ante i majke Mare rođ.Babić.Pripadnik hrvatske vojske,poginuo u oružanom sukobu s partizanima 1945.god.u Banjoj Luci.

PROTRKA, Ante,rođen 03.11.1912.god.,Hrvat,rimokatolik,oženjen,otac jednog djeteta,sin Petrov i majke Ruže rođ.Gudelj.Pripadnik hrvatske vojske,ubili ga partizani dok je radio na polju 01.07.1944.god.u Zmijavcima.

PROTRKA, Ilija,rođen 17.07.1914.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen.Legionar,poginuo u oružanom sukobu 1943.god.na Istočnom bojištu.

PROTRKA, Jure (Juko),rođen 05.03.1919.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,Sin Marijanov i majke Mare rođ.Babić.Zarobili ga i ubili partizani 19.08.1942.god.u Foči.

PROTRKA, Marko,rođen 11.10.1914.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,sin Antin i majke Mare rođ.Babić.Prije rata žandar stare države.Pripadnik ustaške vojnice,dočasnik,zatim hrvatski domobran.Poginuo u oružanom sukobu s partizanima početkom 1945.god kod Srijema. 

 

PROTRKA, Mate,rođen 09.10..1922.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,sin Petrov i majke Ruža rođ.Gudelj.Pripadnik hrvatske vojske,ubijen 1945.god.u partizanskom logoru u Staroj Gradiški.

PROTRKA, Stipe,rođen 22.02.1923.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženje,sin Jurin i majke Mande rođ.Garac.Pripadnik ustaške vojnice,streljala ga OZN-a nakon rata 1946.god.u Novoj Gradiški.

PULJIZ, Jure,rođen 1924.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Markov i majke Matije rođ.Jerković.Pripadnik ustaške vojnice.U nepoznatim okolnostima nestao nakon rata u svibnju 1945.god.na Križnom putu. 

ŽDERO, Ante,rođen 15.03.1922.god.,Hrvat,rimokatolik,civil,sin Markov (Mađin) i majke Ive rođ.Jerković.Ubili ga partizani 09.02.1944.god.u Imotskom. 

ŽDERO, Ante,rođen 21.05.1919.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Markov (Maksimov) i majke Cvite rođ. Karoglan. Domobran,u listopadu 1944.god.prisilno mobiliziran u partizane.Poginuo u oružanom sukobu s Nijemcima nakon rata,12.07.1945.god.u Karlobagu.

ŽDERO, Ante (Meša),rođen 27.09.1919.god.,Hrvat,rimokatolik,neoženjen,sin Matin i majke Matije rođ.Todorić.   Pripadnik hrvatskog domobranstva.Streljali ga partizani s još 41 domoljubom,sredinom studenog 1944.god.u Šuvarovu docu u Zagvozdu.Osudio ga vojni sud VIII oblasti,vijeće pri Komandi područja,sud broj 1-20/44 radi djela   iz čl.13.Uredbe o vojnim sudovima,na kaznu smrti strijeljanjem,trajan gubitak svih prava.

ŽDERO, Ivan,rođen 21.07.1925.god.,Hrvat,rimokatolik,civil,sin Markov (Mađin) i majke Ive rođ.Jerković.Nestao tijekom rata 1944.god.,a posljednji put viđen kraj Vrpolja.

ŽDERO, Luka, rođen 23.10.1920.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Ivanov (Mutin) i majke rođ.Ždero.Pripadnik ustaške vojnice,čarkar.Umro od bolesti zadobivene u ratu 27.03.1943.god.u bolnici u Zagrebu.Pokopan na groblju Mirogoj,polje 37b,razred III,grob 154.

ŽDERO, Mate,rođen 15.04.1924.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Ivanov i majke rođ.Ždero.Pripadnik hrvatskog domobranstva.Ranjen u Šemovcu,umro od posljedica ranjavanja 21.10.1943.god.u bolnici u Varaždinu.Pokopan na   gradskom groblju u Varaždinu,polje 8,red 16,grobno mjesto 20.

ŽDERO, Stanislav Ante (Lako),rođ.07.05.1922.god.,Hrvat,rimokatolik,sin Antin i majke Ive rođ.Ždero.Mobiliziran u   partizanske postrojbe krajem 1944.god.,streljali ga partizani 11.12.1944.god.u Prološcu,gdje je i pokopan.

 

 

                         RUNOVIĆI - PODOSOJE

                                             

 

 RUNOVIĆ         

           Iz vremena prahistorije imamo nekoliko spomenika u ovoj župi. To su gomile koje sežu skoro u 2.000. godinu prije naše ere.  

          Za vrijeme rimskog gospodstva u našim krajevima u Imotskoj Krajini bilo je dosta naseobina označenih njihovim pečatom. Nailazimo na dosta mjesta na ostatke njihovih naselja, njihovih putova, raznog novca koji je kolao u tim vremenima, grobova i grobnih spomenika i slično. Običaj je bio kod tog naroda da svoje gradove i jača naselja podiže uz rijeke. U krševitim i bezvodnim mjestima imali su samo svoje utvrde s manjim najnužnijim naseljem.

          Današnja župa Runović bila je vrlo pogodno tlo da Rimljani baš tu osnuju jaču naseobinu. Rijeka Vrljika sa svojom pitkom i bistrom vodom učinila je da su na runovičko zmijavačkom terenu osnovali grad Novae (Nove). Novae su bile municipij (općina). Na čelu su bili »duoviri« ili dvojica načelnika. Vlast im je trajala samo godinu dana. Pomagali su im »edili«. Ti su bdjeli nad izgradnjom, tržištem i nad javnom sigurnošću.

          Takva mjesta u najviše slučajeva naseljavali su plaćeni isluženi vojnici. U najviše slučajeva Italci te kolonisti koji su vodili u gradu glavnu riječ. Novae  spominju  se 194. god. naše ere po prvi put. U Novama su služili dijelovi rimskih legija i iza sebe su ostavili kamene spomenike. Rimljani su bili poznati kao uredni ljudi. I ovdje su vojnici kopali kanale i uređivali polje. Cijevima su dovodili vodu u svoj grad. Sam grad su ukrašavali s lijepim građevinama. Ostaci tih građevina zapažaju se i danas u predjelu iznad župske crkve. U Zbirci franjevačkog samostana u Zaostrogu nalazi se nadgrobna ploča s groba vojnika na kojoj piše da je služio u Novama. Simbol rimskih legija bio je orao raširenih krila. Baš takav se našao u Runovićima 1888. god. Od kamena je i po sudu stručnjaka potječe iz 2. st. n. ere.

          Nažalost još se nisu nikada vršila sustavna iskapanja na ovom terenu. Nailazilo se kroz stoljeća na razne predmete. Sve se to događalo slučajno kod obrađivanja zemlje. Mnogi numizmatičari stvarali su čitave zbirke od rimskog novca što su ga tu nalazili. Mnogi su se muzeji obogatili s predmetima iz ovog starog grada.

          Po ostacima na koje nailazimo moglo bi se zaključiti da je akropola municipija Novae bila iznad današnje župske crkve. Znači da je tu bilo središte grada. Sam grad prostirao se sve do Kamenmosta.

          Novae su bile za sva ondašnja naselja glavno mjesto. To je bilo sijelo uprave i života čitavog kraja oko Imotskog Polja. Kroz ovaj grad prolazila je glavna cesta koja je vodila iz Narone (kod Metkovića) prema Tiluriumu (Trilju) i Saloni (Solinu). Ostaci tog kamenog puta i danas su uočljivi.

          Na crkvenom saboru u Solinu 532. god. spominje se i grad Novae. To bi bila posljednja godina zapisana o tom gradu. Provalom Avara i Slavena u ove krajeve ovog grada nestaje kao što je nestalo i drugih većih i velikih gradova.

 

          Imena mjesta, koja su u množini, najčešće izvodimo od naziva plemena koja tu žive. To pravilo možemo primijeniti i za Runović. Pleme Runović živjelo je u današnjem Runoviću u XVI i XVII stoljeću. To nam dokazuje postojanost osmorice uglednih fratara iz tog razdoblja. Neki su od njih bili vrlo utjecajni, učeni i ugledni. Svi oni ističu da su od Imotskog. U jednoj ispravi iz 1599. god, kad se gradila crkva sv. Mihovila u Rašćanima, stoji da je to bilo za života fra Matija Runovića, knežije Tome Juričića. Knežija u ono doba označavalo je kasniji glavarluk. Znači da je fra Matij rođen u sklopu biokovskih sela.

          Najvjerojatnije to je bilo u Žlibini koja se prostire od Sebišine prema Umljanima i Podosoju. Tu su sve do nedavno stanovala stara runovićka plemena. Pleme je nestalo. Najvjerojatnije je odselilo u Primorje. To su učinila mnoga biokovska imotska plemena. Mogli bismo zaključiti da su Runovići odselili u Podgoru.

          Imamo vjerodostojan dokaz. Don Pavao Runović rodio se u Podgori 8. siječnja 1665. Bio je župnik u svojem rodnom mjestu. Kad je mletačka vlast 1725. dijelila zemlje pojedinim obiteljima u Imotskoj Krajini, tu nalazimo i don Pavla Runovića. Zadarski katastar zabilježio je posjede koji su njemu dodijeljeni u predjelu današnjeg sela Runović. U posljednje vrijeme nazivi mjesta u množini pretvaraju svoj oblik u jedninu, nekada Runovići, sada Runović.

          U poslijeratnom razdoblju skoro su potpuno napušteni brdski predjeli. Brdo Grab dijeli Runović od Slivna. Vrh Babnjača je u istočnom dijelu, a Jajna u zapadnom. Između polja i Graba uzdiže se uzdužno brdašce koje stvara gore spomenutu Žlibinu. Ta runovićka kosa ima tri uzvisine: Olu, Mračaj i Todorića Gradinu. Runovićkim poljem teče rijeka Vrljika. Nazivaju je stanovnici »Matica«. Vrlo je korisna za poljoprivredu. U runovičkom polju uzdiže se manja uzvisina nazvana Otok. Kad čitavo polje poplavi, Otok ostaje izvan vode.

 

       

 PODOSOJE 

          Podosoje se nalazi u Imotskoj krajni,u općini Runović.   

          Selo Podosoje smješteno je ispod Osoja, brda koje se prostire paralelno planini Biokovo, na pola puta između Imotskoga i Zagvozda. Nalazi se u žlibini koja se prostire od Krivodola preko Poljica i Podbablja

          Podosoje je od starine pripadolo župi Slivno.Stanje duša (Status Animarum) župe Slivno 1744.ubraja Podosoje u tu župu.Pokopavali su se Runovićiu,što potvrđuje odluka Biskupskog ordinaraija od 05.srpnja 1842.g.,u kojoj se naglašava da 37 obitelji Podosoja ostaju i dalje pod vlašću župnika u Slivnu.

          Podosoje je uvijek bio težak teret za župnika u Slivnu.Godine 1899.Podosojani mole Biskupski Ordinarijat da se dodijeli runovićkom župniku pomoćnik koji bi posluživao Podosoje.Spremni su izgraditi kuću za njegovo „pristanišće“. 

          God.1914.dobili su svoje crkovinarstvo,a1913.određeno je da svake četvrte nedjelje govori misa u Podosoju.God.župa Runović dobiva pomoćnika.Uredilo se sa crkvenim poglavarom da svake prve nedjelje imaju misu.Pripojeni su Runoviću 

          U selu postoji crkvica sv.Nikole Putnika,izrađena 1838.na temeljima još starije crkve.God.1859.dobila je zvono,a 1967.je obnovljena.God.1899.sagrađena je crkvena kuća u kojoj se kroz povijest mijenjaše žandari,vilanci,fratri,a 1933.god.otvorena je škola  i na kraju lovačko mjesno društvo. 

                   

          U Podosoju su sačuvani ostaci utvrde Liskovac. Po onome što je još na okupu može se zaključiti da je još iz vremena Ilira. Kasnije je možda služila i drugim gospodarima. Nalazi se između Protrka i Garaca s jedne strane, Šabića i Karoglana s druge strane. U rimsko doba išla je cesta od Zagvozda preko Krstarica u Slivno a odatle preko Stinica u Podosoje i dalje u Nove (Runović). Župnik Slivna fra Mate Gnječ 29. kolovoza 1886. dobio je pripomoć od 300 forinti za gradnju ceste preko Stinica. Uz sudjelovanje sela svladale su se poteškoće i put je bio gotov do Podosoja. God. 1899. odredilo je Općinsko vijeće u Imotskom da Podosojani moraju raditi put od Podosoja prema Runoviću. 

                                                                                                                                     

                              ZASEOCI - PLEMENA

 

          Na pravcu jugoistok-sjeverozapad: Dragovići, Ždere, Puljizi, Garci, Jerkovići, Buljani, te Protrke na pravcu sjever-jug na putu prema Runoviću.

 JERKOVIĆ

Jerkoviće ne spominje Zemljišnik iz 1725.god.,ni stanje duša 1744.,znači da su se kasnije naselili.Godine 1907. u Podosoju je živjelo 12 obitelji Jerković.

 Iz knjige Stanje duša koju je otvorio župnik fra Ignacije Olujić (1891.-1898.),navode se sljedeće obitelji Jerković:

Jerković, Ante pok.Paške - 8 članova obitelji                                                                                           Jerković, Filip pok.Jakova - 7 članova obitelji                                               

Jerković, Frano pok.Tome - 15 članova obitelji                                                                                       Jerković, Grgo pok.Mate - 8 članova obitelji                                                                                     

Jerković, Jure pok.Tome - 14 članova obitelji                                                                                       Jerković, Lovre pok.Mate - 5 članova obitelji                                                                                         Jerković, Mate pok.Jakova - 7 članova obitelj                                                                                 

Jerković, Mate pok.Josipa - 7 članova obitelji                                                                                       Jerković, Mate pok.Paške - 8 članova obitelji                

                  

  BULJAN

Doselio je Buljan u kasnijim vremenima iz Podbablja Gornjeg na ženinstvo.Godine 1907.živjelo je 5 obitelji,više ih nema u Podosoju.

S jezičnog motrišta prezime BULJAN je izvedeno od pridjeva buljav sa značenjem onaj koji ima buljave, izrazito izbočene oči, onaj koji je buljook.Pridjev je poimeničen tako da je na osnovu bulj-dodan nastavak-an, koji u imenima i nadimcima ima hipokoriustično značenje: bulj+an=Buljan.Dakako, najprije je nastao nadimak, pa se s vremenom pretvorio u prezime. Danas u Hrvatskoj živi 2010 osoba s prezimenom Buljan, a najviše ih je u Cetinskoj i Imotskoj krajini,Splitu i u Slavoniji.Istog su postojanja i prezimena: Bulj, Buljac, Buljanović, Buljeta, Buljevac, Buljević, Buljić.Svi Buljani u Dalmaciji nisu istog krvnog podrijetla; postoje najmanje dvije grane toga roda: duvanjsko-sinjska i broćansko-imotska.Preci današnjih podbabljskih Buljana i svih njihovih prezimenjaka u Imotskoj krajini (Podosoje, Proložac, Runovići, Vinjani, Zmijavci) starinom su iz Gornjeg Ograđenika pokraj Čitluka, o čemu svjedoči Buljanija, i danas službeni naziv gornjeograđeničkog zaseoka, u kojem odavno ne žive Buljani.Promjenili su prezime u Nikolić, a dijelom su kao Buljani iselili u Čapljinu, zatim u Radišiće i Otok pokraj Ljubuškog i tamo promijenili prezime u Gadže, te početkom 20.stoljeća i u Mostar, gdje su zadržali prezime Buljan.Od Buljana su nastala i dva imotska roda: Vidaci u Prološcu i Klapirići u Vinjanima. Jedna zanimljivost, koju je zabilježio V.Vrčić: prema predaji hajduk Mijat Tomić iz Gornjeg Brišnika pokraj Duvna, koji je živio od oko 1600. do 1642. godine, doveo je Ciganče i ostavio ga u Buljana u Podbablju.Neki su Buljani njegovi potomci.Iz Podbablja se Buljani spuštaju u Runoviće, Zmijavce, gdje i danas žive njihovi potomci, te u Podosoje na ženinstvo, ali ih ru danas nema.  

 

 GARAC

Od nadimka koje je nosio netko od Dragovića,postalo je novo prezime Garac.Godine 1907.živjelo je 12 obitelji,više ih nema u Podosoju.

Stanje duša (1891.-1898.),navode se sljedeće obitelji Garac:

Garac, Ante pok. Ante - 7 članova obitelji                                                                                                       Garac, Ante pok. Jakova - 8 članova obitelji                                                                                                    Garac, Grgo pok. Ante - 7 članova obitelji                                                                                                     Garac, Ivan pok. Josipa - 11 članova obitelji                                                                                                   Garac, Jakov pok. Ante - 9 članova obitelji                                                                                                     Garac,Marijan pok. Mate - 18 članova obitelji                                                                                                 Garac,Martin pok. Jure - 4 članova obitelji                                                                                                     Garac, Mate Antin - 5 članova obitelji                                                                                                             Garac, Mate pok. Marka - 12 članova obitelji                                                                                                   Garac, Stipan Ivanov - 10 članova obitelji    

          

 PROTRKA

Stanje duša župe Slivno 1744.zabilježlo je u Podosoju obitelj Protrkić Frane s 4 čeljadi.Protrke su živjele u Prološcu.U zaseoku su imali groblje,čiji se ostaci i sada vide.Odselili su,prema predaji u Vir,a na njihovo je došao Brkić,koji se prozvao Prgomet.Iz Podosoja su sišli u Zmijavce.Godine 1907.bilo je 7 obitelji.U Podosoju ih više nema.

Stanje duša (1891.-1898.),navode se sljedeće obitelji Protrka:

Protrka, Filip pok. Ante - 7 članova obitelji                                                                                                   Protrka, Ivan pok.Marijana - 7 članova obitelji                                                                                             Protrka, Josip       "  - 7 članova obitelji                                                                                                      Protrka, Jure        "  - 10 članova obitelji                                                                                                     Protrka, Marijan   "  - 5 članova obitelji                                                                                                       Protrka, Marko     "  - 9 članova obitelji                                                                                                     Protrka, Mate       "  - 8 članova obitelji   

                       

 PULJIZ

Prema predanju Puljizi su doselili iz Rašćana u Podosoje, nakon povratka iz Primorja, najvjerojatnije koncem sedamdesetih i osamdesetih godina XVII. stoljeća jer ih u podgorskim maticama ne nalazimo devedesetih godina XVII. stoljeća.

Stanje duša (1891.-1898.),navode se sljedeće obitelji Puljiz:

Puljiz, Ante pok. Jure - 15 članova obitelji                                                                                                     Puljiz, Ante pok. Josipa - 12 članova obitelji                                                                                                   Puljiz, Blaž pok. Mate - 8 članova obitelji                                                                                                       Puljiz, Grgo pok. Grge - 11 članova obitelji                                                                                                     Puljiz, Ivan pok. Jure - 5 članova obitelji                                                                                                         Puljiz, Jakov pok. Andrije - 13 članova obitelji                                                                                                 Puljiz, Josip pok. Ivana  - 13 članova obitelji                                                                                                   Puljiz, Josip pok.Ivana - 2 članova obitelji                                                                                                       Puljiz, Marko pok. Jure - 5 članova obitelji                                                                                                       Puljiz, Mate pok. Jakova - 13 članova obitelji                                                                                                   Puljiz, Nikola pok. Jure - 11 članova obitelji   

 PULJIZ prezime je ustvari naš naziv stanovnika južnotalijanske pokrajine Apulije odnosno Puglie,koja se nalazi naspram Dubrovniku, a koji se javlja u obliku Puljez. Danas u Hrvatskoj živi 550 osoba s prezimenom Puljiz,a najviše ih je u Imotskoj krajini, srednjoj i južnoj Dalmaciji. Istog su postojanja i prezimena: Puizina, Puljević, Puljić, Puljizević, Puljizović, Puljizzi. Puljizi su nastali od starog biokovskog roda Širinića sa starinom u Podosoju.Naime u najstarijoj matici krštenih stare župe Runovići upisano je krštenje Paške Širinića rečenog Puljiz.Dio Širinića, koji su odselili sa svoje starine zadržao je prezime, s kojim se danas u Hrvatskoj služi 130 osoba (Šibenik,Zadar,Zagora,Zagreb). Spomen na Širiniće u Imotskoj krajini sačuvan je do danas u runovićkom toponimu Širina gomila.Prvi Puljizi (bez Širinića) su zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1725.godine. Većina Puljiza spustila se iz Podosoja u Runoviće, manji dio u Slivno, a i danas u oba mjesta žive njihovi potomci.               

 DRAGOVIĆ

Predaja priča da su živjeli u Kraljevića Drazi.Otišli su u Podosoje,a na njihovo su naselili Kraljevići.Godine 1907.u Podosoju je živjelo 5 obitelji.

 

 ŽDERO

Godine 1907.u Podosoju je bilo 12.obitelji.

Stanje duša (1891.-1898.),navode se sljedeće obitelji Ždero:

Ždero, Ante pok. Josipa - 8 članova obitelji                                                                                                   Ždero, Ante pok. Frane - 8 članova obitelji                                                                                                   Ždero, Blaž pok. Frane - 4 članova obitelji                                                                                                     Ždero, Josip          "  - 11 članova obitelji                                                                                                     Ždero, Jure pok. Marijana - 7 članova obitelji                                                                                                 Ždero, Jure pok. Jakova - 9 članova obitelji                                                                                                   Ždero, Kata ud.Juke - 15 članova obitelji                                                                                                       Ždero, Marko pok. Josipa - 7 članova obitelji                                                                                                   Ždero, Marko pok. Frane - 9 članova obitelji                                                                                                   Ždero, Mate pok.Josipa - 5 članova obitelji                                                                                                     Ždero, Mate pok. Marijana - 10 članova obitelji                

 

                    

          U Podosoju je živio mali broj obitelji,ali su gotovo sve bile mnogobrojne.Stanovništvo Podosoja koncem XIX. i početkom XX.stoljeća je bilo mnogobrojno.   

          Župnik Slivna nije nikada vodio posebne matice za selo Podosoje. Sva knjiženja uvrštavala su se u slivanjske knjige i smatrali su se Podosojani župljani te župe kao i ostali stanovnici. Ipak god. 1907. sastavljeno je posebno »Stanje duša« za selo Podosoje.Crkvene knjige Podosoja  u Slivnu 1942.zapalili četnici,a poslije njih komunističke sluge.

 

                               GRADNJA KUĆE

          Osnovni je građevni materijal za podizanje kuća  oduvijek bio kamen. Nekada su same kuće bile građene jednostavnim nazidavanjem neobrađenoga prirodnog kamena (kojega je bilo u izobilju), tzv. suhozidom, bez ikakvoga vezivnog materijala. Kasnije se, počeo koristiti obrađeni  kamen isklesan u obliku blokova, koji se u gradnji međusobno vezivao žbukom od gašenog vapna (kreča) i sitnog pijeska (pržine). 

                    

                   

         Obično su to bile niske prizemnice, 2,5 do 3 metara visine, prekrivene drvenim  gredama na koje su se slagale vapnenačke ploče (škrilje) ili uvezanim  snopovima slame jer su bili jednostavni za izradu i postavu. Takve kuće nisu imale čvrste stropove. Ulazna su vrata bila niska, ne prelazeći prosječnu visinu odraslog čovjeka, s dvadesetak centimetara visokim kamenim ili drvenim pragom, tako da se odrastao čovjek, najčešće, morao saginjati pri ulasku u kuću. Prozori su bili smješteni lijevo i desno od ulaznih vrata, ovisno o duljini kuće, a bili su to uglavnom mali otvori .

                   

                    

                     

           Niske su prizemnice, uglavnom, samo sadržajno bile podijeljene na svakidašnji stambeni i dio za spavanje. Prostor se za spavanje odvajao od ostatka prostora samo pregradom napravljenom od jasenovih kolaca između kojih se pleo plot jasenovog pruća, ili, kasnijih godina, daskama koje su služile kao pregradni zid u kući.

          U jednom dijelu  kuće bilo je smješteno otvoreno ognjište ili komin. Komin je, gotovo u pravilu, bio tek nekoliko centimetara povišen i obzidan prostor od nabijene ilovače ili kamenih ploča iznad kojega su, obješeni o grede, visjeli lanci (komaštre). Na komaštre se iznad otvorene vatre vješao lonac (bronzin) za kuhanje. Kao prateća oprema uz komin, pored bronzina, svaka je kuća imala i nezaobilazni sač s obručem za zadržavanje žeravice.Još je uz to dolazio i ožeg ili žarač (željezna lopatica s drškom) za nanošenje žeravice i luga na sač, te maše (dugačke, na vrhovima zakrivljene hvataljke za žeravicu).

              

           Ognjište je bilo centralno mjesto kuće i obitelji oko kojega se okupljala čeljad, gdje se razgovaralo i rješavali kućni problemi. Obitelji su bile mnogobrojne, te je u pojedinoj kući moglo biti po petnaest i više članova. Pripremljeno se jelo blagovalo zajedno iz oveće drvene posude – čanjka, također, drvenim žlicama – kutlačama, sjedeći na podu ili na drvenim tronošcima. Ukoliko za čanjkom nije bilo dovoljno mjesta za sve ukućane odjednom, najprije bi se nahranili stariji i mala djeca, a potom ženska čeljad. U ishrani naših starih prevladavala je mliječna hrana (varenika, kiselo mlijeko, sir), ili kašasta (pura) spravljena od ječmenoga ili kukuruznog brašna. Pura se kombinirala s kiselim mlijekom ili začinjena s pretopljenim maslom ili prepečenom slaninom. Rašćika skuhana s krumpirom, često je bila na jelovnicima naših starih; sa suhim mesom, malo rjeđe. Jelo pripremljeno ispod sača, pečeno meso s krompirima pripremalo se je samo u izuzetnim prilikama.

                 

 

          Ležajevi su bili jednostavni s podlogom od dasaka naslonjenih na kakve nogare ili kamene blokove. A najčešće se spavalo na podu prekrivenom kakvom prostirkom. Kao prostirka ovako improviziranim krevetima služila je slamom ili kukuruzovinom (lepuškom) napunjena kakva platnena navlaka, a kasnije se ili tko si je to mogao priskrbiti u te svrhe koristila i ovčja vuna.

          Škrinje (skrinje) su bile jedan od neizbježnih, kako estetskih tako i funkcionalnih kućnih predmeta. To su obrađeni i ukrašeni drveni sanduci dužine od 1-1.5 metar, širine oko šezdeset, a visine 50–60 centimetara s poklopcem, na kojem je bio ugrađen jednostavan mehanizam za zaključavanje. U škrinju se odlagalo misno ruho, vrjedniji predmeti, nakit itd. Škrinje su donosile u kuću udavače, kao miraz.. Dio su kućnog namještaja svakako bili i niski drveni stolci – tronošci, napravljeni od zaobljenog komada daske (sjedeća ploha), u koju su bile uglavljene, pravilno raspoređene, tri nožice od tvrđeg drva.

                       

               

           

                                 POLJOPRIVREDA

          Duhan se u Imotskoj krajini sadio preko sto godina.Austrijska je vlast prvi put 1884. godine odobrila sadnju 300 tisuća struka duhana. Sljedećih se godina duhan nevjerojatno brzo proširio na našim njivama. Najveća je proizvodnja dosegnuta 1909. godine. Tada je duhan uzgajalo 5.550 kućanstava i ona su proizvela 1290 tona tog žutog lisnatog zlata. Od svih sela Imotske krajine duhan se najviše sadio upravo u Runovićima. Duhanski stručnjak Austrijanac Karl Preissecner u seriji članaka o imotskom duhanu, objavljenih početkom 20. stoljeća u časopisu Fachliche Mitteilungen, spominje uzorne uzgajivače duhana iz Runovića

          Država koja se pobrinula za otkup sadnju je strogo kontrolirala tako da je svaki uzgajivač bio dužan predati točno onoliko duhana koliko je i posijao. Rigidna kontrola nastavila se i za vrijeme Kraljevine SHS, sve do početka Drugog svjetskoga rata. Državni službenici u zelenoj odori s puškom na ramenu, zvani financi (vilanci), dolazili su na njivu na kojoj je vlasnik morao imati tablu s imenom njive, i na tablu dopisivali broj posađenih struka duhana. Prema broju struka određivali su mogući urod u kilogramima kojeg je seljak dužan donijeti na otkup. Kako je država plaćala malo, vlasnici njiva bi dio duhana nastojali prodali u vlastitom aranžmanu pa su često završavali iza rešetaka zbog manjka duhana na otkupu, ili posjedovanja duhana pri pretresu u duvankesi, čak u luli. Ipak je procjena bila „odoka“, financi su znali zažmiriti na jedno oko ako ih seljak na procjeni ponudi dobrim vinom, pa bi tako utajeni dio uroda zapakirali u limene posude i sakrili u brdu pa sebi tako osigurali vlastitu dozu za pušenje ili nekakvu zaradu.

 

          Čeh  Sperk, koji je 1885. godine kao poglavar duhanske uprave za Bosnu i Hercegovinu došao u naš kraj radi povećanja sadnje duhana. U njegovo je vrijeme u Imotskom izgrađena duhanska stanica (dogana), jedna od najvećih i najljepših u austrougarskoj carevini. Gradnja dogane počela je 1888., a završena je deset godina kasnije. Desetljećima je dogana bila simbol imotske duhanske poljoprivrede. 

 

          Duhan je imao ogromno značenje u životu našeg seljaka. Naime, duhan je robna kultura, za koju se dobivao novac, nužan za financijsku dopunu gospodarstva. Novcem od duhana plaćao se porez, kupovale su se kućne potrepštine, gradile kuće, opremale svadbe. Duhan je bio potreban za otplatu svakog duga, ali i za kupovinu zemlje. Duhan je tražio mnogo teškog i sitnog rada, zapošljavao je sve članove obitelji, od djece preko odraslih do staraca. Uz njega je u velikoj mjeri bio vezan društveni život sela. 

                  

                 

          1796. godine na području Imotske krajine kreće masovnija sadnja vinograda.Prve vinograde sade fratri i oni    slove kao začetnici vinogradarstva u krajini.Od tada i narod ozbiljnije kreće uzgajati lozu i praviti vino po seoskim       domaćinstvima.1893. godine kada je narod već ozbiljno uzgajao vinograde pogodila ih je do tada neznana bolest - filoksera.Isto se ponovilo 1897. a potpuno je uništila vinograde 1918.godine.1920. godine u tijeku je ponovno podizanje vinograda uništenih filokserom.          

          Stanovnici Imotske krajine se bave uzgojem vinove loze čuvene imotske kujundžuše koja je ime dobila po turskoj riječi kuyun što znači zlato.Kujundžuša je vodeća bijela sorta grožđa imotskog kraja. Uz dobru i redovitu rodnost, odlikuje ju nježan i neutralan miris njena vina.

          Vinova je loza s vremenom postala jedna od ključnih naših kultura. Ona se, međutim, dugo održavala na margini seljačkog gospodarstva. Loza se više sadila u zapadnom dijelu Imotskog polja, gdje je za nju zemljište bilo povoljnije. U Runovićima loze su se sadile na pedološki siromašnim, pribrežnim krčevinama, tzv. pristavama, a urod je bio relativno skroman. 

                           

          Kukuruz je također bio važna krušarica, jer se od njegova brašna pekao ukusan i kvalitetan kruh i nezaobilazna, nekada, gotovo svakodnevna -pura. Osobito se kod nas pura konzumirala s kiselim mlijekom ili začinjena s prepečenom slaninom. Veliki dio posla otpadao je i na pripravu hrane za stoku. U tu se svrhu sijala zob i djetelina, a trava se kosila gdje je to god bilo moguće i spremala u pojate. Što nije stalo u pojate moralo se uplastiti. Stoka se u zimskim, ili danima kad nije mogla biti na ispaši prehranjivala i grmom. Žene su ljeti odlazile na brda i čemušale grm, tj. brale izdanke mladih listova graba i jasena. Kao prostirka ispod stoke služilo je suho otpalo lišće, (šušanj) kojega su žene skupljale u ranu jesen u imbulje. 

 

          1808. godine Francuzi omogućuju našem seljaku da postane vlasnik zemlje koju obrađuje. Tada se po prvi put u povijesti naš seljak uknjižio kao vlasnik svoje imovine.  

   


 

 

                                   Narodna medicina

 

IŠIJAS: 3 kašike na sitno isickanog lišća od orasa, 3 kašike luka (misli se na češnjak) i malo ružmarinova lista. Sve to sasuti u litru rakije i začepiti. Tako neka stoji dvadesetak dana, a svaki dan rakiju valja promućkati. Nakon toga se procidi i s tim se trlja i masira bolno misto. Nakon toga se rakija valja isprat, a bolno se misto namače maslinovim uljem i zavije vunenom krpom.

-ili -ujutro, u podne i navečer na bolno mjesto staviti list od koprive i držati barem pola sata, ili dok se bolesni dio tijela, na koji smo stavili list od koprive, ne užari.

 REUMA: U pola litre maslinovoga ulja, staviti desetak kašika, na sitno isickanoga lista od orasa. Držati u toplom, najbolje kod šporeta dvadesetak dana i svaki dan mućkati. Nakon toga se procidi i maže s tim uljem.

 ŽULJEVI: žuljeve valja natrljati sokom od mličike i zgnječene glavice luka, a dobro je isciditi i list od bršljana i mazati žuljeve.

 GRIPA: Zajedno isickati 2-3 kašike zovinovog cvita i lista od bilušine i dvi kašike lista od ditaline. Sve se to prokuva u litri vode, i kad je gotovo ostavi se poklopljeno da se oladi. Procidi se i zacukri i pije nekoliko puta na dan.

 UGRIZI OSE ILI PČELE: Ako je čela, najprije iščupati žalac, pa onda ujedeno misto trljati petrusimovin  listom.

-ili -mjesto ugriza protrljati nekoliko puta ovlaženim kamenčićem, kojega opet valja vratiti na isto mjesto odakle smo ga uzeli.

 OPEKLINE: Na opečeno misto valja staviti opran list rašćike, a može se nasicat lista od koprive i pomišati s maslinovim uljem i to malo prokuvat. Kad se oladi s tim mazati opekotine.

 VAÐENJE INSEKATA IZ UHA: Na šuverin valja namotat malo vune i smočit u ulje, pa polako gurat u uvo. Uložina će se prilipit i izvučemo je van.

 PROTIV POVRAĆANJA: Najbolje je zauljit malo kiselog kupusa i unutra dodat malo petrusima.

 PIJANSTVO: Pomišat jednu kapulu i malo kiselog kupusa i to zauljit ili pit kupusovu čorbu. (Rasol)

 DA SE NE BISMO OPILI:Prije pića pojist desetak bajama i popit malu čašicu maslinovog ulja.

PROTIV PROLJEVA: Na sitno isicat kašiku lista ajdučke trave i kašiku kupinovog lista i skuvati čaj. Kad se oladi procidit i ne triba šećerit.

 PROTIV ZUBOBOLJE: Skuvati čaj od petrusimova lista i ajdučke trave. Kad se procidi talog mazat na zub, a čajem isprat usta.

Ili; malo luka (èešnjak) metnit u šuplji zub ili kraj njega i tako držat pola sata.

 MICINA: (Upala limfnih žlijezda, koja se najčešće javlja pod pazuhom ili u predjelu prepona.)

čupat čičak i oprat koren  i kuvat ga skupa s listom koprive i listom kupine u malo vode dok se ne raskaši. Kad se oladi stin mazat micinu dok ne sazori i procuri.

 SKIDANJE BRADAVICA: Prije spavanja bradavice valja svezat koncem malo jače i pustit do ujitru. Tako svaki dan dok ne otpadnu.

- Ili; pomišat sok od mličike, luka, čička i smokve i s tizin trljat . One će se osušit i otpast.

-Ili; narizat nekoliko kapula na listove i držat dva tri dana u po litra vina i s tin mazat bradavice dok ne otpadnu.

 PROTIV VRUĆICE: Najbolje je neku krpu namočit u pomišanu kvasinu i maslinovo ulje i to mećat na prsi i leđa.

-Ili; na krpu nalit rakije i trljat po porsima.

 ZA RANE: Očistit struk troskoti i metnit u vruću vodu sat vrimena. Ocidit vodu i s tizin talogom mazat ranu. Nakon sat vrimena oprat talog i tako stalno dok rana ne zareste.

 ZA GLAVU: Skuvat u litri vode tri kašike gospine trave, tri kašike ajdučke trave i tri kašike lišća od koprve, to procidit i pit.

-Ili; narizat sirovi kumpir na pole i mećat kumpir na čelo i zatiljak.

 BOL U UHU: U vruće ulje smišat šaku ajdučke trave i kašiku lista od bazge i ostavit sat vrimena. To procidit i livat u uvo po pola male kašike svaki dan.

-Ili; zgrijat maslinovoga ulja i malo nalivat u uvo i tako držat po sata.

 

                                    NARODNA NOŠNJA

 

           Starinska narodna nošnja na području Imotske krajine već je početkom 20. st. počela sve više mjesta ustupati onoj kupovnoj, industrijskoj odjeći. Glavni su dijelovi starinske muške nošnje - gornji dio tijela: guća, iznad koje je košulja, nad time jačerma, pa onda kumparan; donji dio tijela: podgaće (šotobrage), gaće. Na nogama nose bičve, terluke i opanke. Na glavi su nosili crveni peškir, odnosno kapu okruglicu, a u prošlosti i crljenu šibensku kapicu.

           Za odjeću se radnim danom nije previše brinulo, no nedjeljom je bilo važno obući noviju nošnju i čistu košulju.Djevojke su posebno brinule o tome kako izgledaju (mladoj ženi i divojci odića je ogledalo). Na gornjem dijelu tijela nosile su košuljak, preko kojega su zimi nosile gućicu, a ljeti zumbin. Preko toga se zimi nosila jačerma, a u brdsko-planinskim područjima aljina, a svecima umjesto toga bljuzu. Na donjem dijelu tijela nose gaćice, pa šotanu (brnjicu) koja prekriva gornji (oplećina) i donji (modra) dio tijela. Na glavi nose šudar, a umjesto pregače travešu. Noge su bile prekrivene dugačkim bičvama (dokoljenka), na kojima su terluci i opanci. U sjeverozapadnome dijelu Imotske krajine nošnja je bila općenito bogatija, što je posebno dolazilo do izražaja u nakitu. Nošnja udanih žena razlikovala se djelomično s obzirom na njihovu životnu dob (žena mlađe dobi - mlada, nevista; starija - majka, baba, baka). Mlade su žene nosile odjeću sličnu djevojačkoj, s razlikom u zatvaranju na prsima (djevojke prsa zatvarale košuljom, a udane i zumbinom) dok je kod starijih dominirala crna boja te one općenito nisu mnogo brinule o svome izgledu.

                  

 

                  

                   

             

 

                                  ETNO GLAZBA

          

        Ganga je nastala i počela se pjevati u Imotskoj krajini, a njeni se počeci mogu smjestiti od 1860. do 1870-te godine. U početku se pjevala tako da su svi pjevači izgovarali cijeli tekst, a tek se kasnije oko 1900-te do početka prvoga svjetskog rata počeo razvijati i ovaj, današnji oblik gange (deseterački distih), gdje jedan pjevač pjeva melodiju i riječi, a ostali ga prate izgovarajući slogove gan, gan, gn, gn, ili ga, ga, tako imitirajući svirku gusala, ili grubljim e ili vokalom o.  

 

            Ganga pjesme su autentičan izričaj ljudi našega sela i kraja koji nas okružuje. U sažetoj formi ganga pjesme izrečene su neke od najduhovitijih misli našeg kraja. 

 

          Gangu pjevaju najmanje dvojica ili dvije, rijetko dvoje, a u ganganju ih može sudjelovati više. Pjesmu započinje pjevač i vodi je do svršetka, a one koji ga pjevajući prate (gangaju), zovu guslačima, iako se ganga ne pjeva uz gusle. Spominjem način izvođenja gange zato jer joj ime još nije objašnjeno, a može biti da odgovor treba tražiti baš u tome. Naime, guslači, prateći pjevača, ostvaruju često slogovne napjeve slične zvukovima gusala. Za njih koji prate pjevače i kaže se da gusle, a kad žele zagangati, pitaju međusobno tko će gusliti.

          Ganga je snažna i zvonka višeglasna kratka narodna pjesma koju pjevaju muške i ženske skupine (kad nema dovoljno pjevača onda i mješoviti duo ili trio hrvatskog seoskog puka u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini.Najveću popularnost stekla je sredinom 20. stoljeća, a danas se pjeva kao baštinjeno glazbeno blago u folklornim društvima.

         Tko je ne voli i ne razumije zbog raznih predrasuda smatra da je ganga primitivna, jednolična i dosadna, dok znalci i ljubitelji ganganja prepoznaju više od stotinu načina njezina upjevavanja u postizanju savršenog zvučnog jedinstva i glasovnog sklada. Tko nije čuo ganganje, poprilično mu je teško opisati o kakvom je pjevanju riječ, pri kojemu je prateći glas uvijek viši u odnosu na vodeći. Ganga doista može biti i gruba i nježna, nasrtljiva i plaha, silovna i tugaljiva, redovito se ne pjeva sjedeći i ne upotrebljava se jezik nego grleni način pjevanja.

 

Oj motiko, odbit ću ti uši,

ti si mojoj dodijala duši.

 

Blago meni, neću grma brati,

sve ću ovce u zadrugu dati!

 

Lažu Rusi, jebli svoju majku,

nije Misec ni vidio Lajku!

 

Ja ustaša i moj ćaća bio,

otac sinu zanat ostavio.

 

Kada Hrvat pogine na Dravi,

odmah nikne crven-bijeli-plavi.

 

Draža mi je moje male p....,

nego cila pomoć američka.

 

Mala mi se na oboru klela,

dala bi ti da san je načela.

 

                                           HAJDUCI

 

          Hajduci su naoružana skupina pobunjenih seljaka kojoj je osnovni cilj nanijeti turcima što veće gubitke te od istih oteti imovinu i podijeliti je sa osiromašenim kršćanskim kmetovima. Djelovali su u 19. stoljeću. Skupine su brojale od pet do deset momaka, na čijem čelu se nalazio harambaša (arambaša). Arambaša je gotovo uvijek imao skupocjenu kićenu odoru i bio je jako cijenjen među skupinom i u narodu. 

          Hajduci su se skrivali u brdima i tu na pogodnim mjestima, po brdskim puteljcima i klancima, presretali age i begove te njihove bogate poslušnike, oduzimali im plijen a iste vrlo često i ubijali. Narod im je pomagao jer su Turske „dadžbine i nameti“ postali neizdrživi, ali su kod pružanja potpore trebali biti vrlo oprezni,  jer ako bi bili otkriveni to bi platili glavom.

          Družine su se skrivale i u Biokovskim pećinama odakle bi kretali u gerilske akcije. Tamo su Turci još dugo ostali na vlasti nakon što je Imotska krajina potpala pod austrijsku upravu. Narod je bio bez posla, i bos i gol pa su mnogi u hajduke krenuli jer im je to bio jedini način da rasterete siromašnu obitelj.

          Harambaše bi obično u selu imali svog saveznika „jataka“ koji bi za njih vršio pregovore. Jatak bi došao u bogatiju kuću i zatražio ono što bi ajduci rekli. Domaćina bi uputio na mjesto u planini gdje mora donijeti „porez“. To bi obično bilo ili pečeno janje ili ovan,  mišina vina, tikvica rakije a obavezno i dva kruva sa komina. Ako gazda ne izvrši obavezu sutra mu gori pojata a znala je platiti i kuća.

Najpoznatiji hajduk koji je posjećivao Župu i Biokovu bijaše Andrijica Šimić.  

              

           Andrijica Šimić rodio se u Alagovcu kod Gruda u Hercegovini  02. listopada 1833. godine. Umro je 05. veljače 1905. u Runovićima. Za života je postao legendom među Hrvatima u Dalmaciji i Hercegovini. Vjerovati je da je njegova hajdučija ohrabrila hercegovačko pučanstvo da u Gabeli digne ustanak protiv turskih vlasti.  Dugo je uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, ali je uhićen u Runoviću u kući obitelji koja ga je izdala za tisuću dukata u zlatu. Nakon što je uhićen  33 je godine proveo u austrijskom zatvoru u Kopru. Po izlasku iz zatvora htio je svratiti do domaćina koji ga je izdao i da mu za to oprosti. Ivan Garac njegov izdajnik nije dočekao susret sa svojom žrtvom. Umro je par dana prije. To je očito puno dirnulo Andrijicu da ga je izdala snaga i volja za životom. Zadnje riječi su mu bile:

  Draga moja braćo, Imoćani,

    moji su se izbrojali dani.

    Teško mi je osvetu premostit,

    al još teže tuđinu oprostit.

    Al za ljubav Krista raspetoga,

    svim opraštam od sveg srca svoga.“

 

Pokopan je tu u Runoviću do groba svoga izdajnika.

Čitavo vrijeme svog boravka u zatvoru i dugo nakon svoje smrti ostao je velikom legendom hrvatskog puka kako u Hercegovini tako i u Zabiokovlju.

 

                                            NARODNE POSLOVICE

 

Čovika moreš privariti, Boga nećeš

Radi čoviče šta oćeš, ali nećeš doklen oćeš

Darovanu konju ne gledaj u zube

Sto prijatelja nije dosta, jedan neprijatelj i suviše je

Složna braća kuću grade

Ko ne štedi u mladosti, prosjak je u starosti

Čuvaj se kršćanina koji u crkvu ne ide i turčina koji se ne klanja

Žene i lule ne daji nikome

Ko je bliže vatre, bolje se ogrije

Vidila žaba di se konji kuju, pa i ona digla nogu

Ko se čuva i Bog ga čuva

Glad očiju nema

Niko se nije naučen rodio

U laži su kratke noge

Ako laže koza, ne laže rog.

Bolje manje, a slađe.

Braća su dobro, dok se ne podile.

Daš mu prst, on cilu ruku.

Dobru konju stotinu mana, a rđavu samo jedna - ne valja.

Dobar čovik, magarcu brat.

Dok moreš, dobar si.

Dok si zdrav i voda ti je slatka.

Drži vodu dok majstori odu.

Ispruži se koliko si dug.

Boj se psa koji reži,a ne koji laje.

Ne budi svakom loncu poklopac.

Bez alata nema ni zanata.

Dogovor kuću gradi.

Di ima dima ima i vatre.

Ko pita ne skita.

 

                                  STARE DJEČIJE IGRE

 

 DUVANDŽIJE

- igra se u određenom mjestu, u skupinama pretežno po mjesečini. Nekoliko sudionika iz skupine bi iz plasta uzelo travu ili nešto drugo te bi se skrivalo po mjestu uz povremeno dovikivanje - evo ga žuta!, misleći na duhan, a za njima bi tragali jedan ili dvojica zvani “vilanci”. Prilikom hvatanja trebalo je oduzeti duhan.

  MAGARE – GRE

- igralo se uz komin prije, a i poslije večere. Sa štapom bi se pored vatre po lugu ucrtale ravne okomice (crte) onoliko koliko je bilo brojno društvo. Svi bi stisnuli oči, a ovaj sa štapom bi govorio: - Magare gre!- i nosio štap od crte do crte, a nekad bi ga znao zadržati više puta na istoj crti. Ostali bi stisnutih očiju govorili: - Neka gre! No, po osobnoj nakani misleći da štap nije na tvojoj crti, reklo bi se: - Sveži ga tute (tu). Ovaj što je štap držao pitao bi: - Na koliko? Ovaj bi odgovorio prema ukusu: - Jednu slanu šibu po ruci ilideset manje slanih. Tada bi svi otvorili oči te bili svjedocima kazne koja slijedi. Pokazivač crta bi se mijenjao kad bi se uhvatio na svojoj crti.

  NEKA TUČE

- igra se u skupini. Napravi se od krpe balota te se stavi na mjesto određeno za nju: na putu, livadi, guvnu i sl. Jedan od skupine popiše nazive onih tko će igrati. Imena su se uzimala asocirajući na silu - pretežno ime zemalja: Turska (ture), pok. SSSR, Amerika itd. Svi imenovani stanu u krug oko krpenjače, a određeni proziva: - Neka tuče taj i taj! Ostali bježe.Običaj bi bio prozivati onoga tko je najdalje od krpenjače. Ako ' promaši, taj.dotični bi dobio negativan bod, a ako pogodi, upisivao bi se pogodenomu negativan bod. Prema dogovoru igralo bi se do odredenog broja bodova. Tko najviše skupi negativnih bodova, taj je gubitnik.

  ŠKOLA  

-se crtala u obliku kvadrata. To su pretežno igrale curice. Trebalo je s pročelja kvadrata okrenut leđima bacati kamenu pločicu preko glave te je skačući na jednoj nozi istjerati iz škole. Kućica je bila šest ili sedam, pločica se nije smjela udariti dva puta niti ostati na crti. Tko bi to napravio, prepuštao je igru protivniku. Igralo se u smjeru kazaljke na satu. Tko prvi prođe sve prepreke bez kaznenih bodova, taj je pobjednik. Nakon polovice polja moglo se zamijeniti noga i malo odmoriti.

 PITONJCI  

- je igra u dvoje. Pet kamenčića (okruglih) bi se bacilo ispred sebe. Pretežno se igrala sjedeći. Uzimao bi se jedan kamenčić i on bi se bacao u zrak oko 30-40 cm. Istom rukom bi se trebao uzeti jedan kamen od onih četiri na zemlji i uhvatiti onaj u zraku. Kada bi se tako pojedinačno uhvatili kamenčići, pošlo bi se igrati na par kamenja. Sve jednom rukom. Tako bi poslije bilo sa tri kamenčića i četvrti pojedinačno. Tako bi došlo do trenutka kada trebaš preuzeti odgovornost i dok je jedan u zraku pokupiti sva četiri kamenčića. Iza toga slijedi najzamršeniji dio te igre - zvan kvočka. Ovisi kojom rukom bolje igra igrač/ica drugu šaku rastvori tako da se osloni na palac, a ostali prsti na drugu stranu te se tih pet kamenčića provlači pozadi rastvorene ruke i baca se kamenje ispred raširene ruke. Protivnik određuje kamenčić koji zadnji treba između kažiprsta i palca protjerati i tako jedan po jedan. Pri udaranju kamenčića prstima ovaj jedan treba biti u zraku i ponovno biti uhvaćen. Kamenčići ne smiju taknuti jedan drugoga prilikom dodira. Svaki promašaj poništava se i igra ispočetka. Dva kamena istodobno ne smiješ taknuti osim igre u par (kada se podiže po dva kamena).

 ZINGARELA  

- igra koja je slična ŠKOLI. Nije se udarala kamena pločica, nego se samo skakutalo, a tamo gdje se u školi odmaralo, u ovoj igri se skakalo dvjema nogama jakim zaokretom i to je bilo najkritičnije. Tko bi pao ili nagazio crtu, prepuštao je igru protivniku.

 NA PUCE 

- se igralo u neimaštini. Tuklo se o zid, bacalo u krug (mjere su bile pedalj ili omeđeni krug). Tko bi se dokopao tih dimenzija, nosio je protivnički plijen. Igralo se tako i na bajame i orase. Najviše u vrijeme Božića.

 OBRUČ  

- je individualna igra koja se sastoji u tome da se obruč ukrade iz kuće te se u trku vozi pomoču žice koja se za to posebno pripremi. Jedno 50-60 cm žice koja mora biti kruta na kraju se smota u obliku slova “U”. Širina slova “U” odgovara širini obruča.

 PIPAVICA  

- se igrala u dvoje, a moglo se igrati i u više. Na koljena ili na nešto drugo bi se stavili kažiprsti i onda bi glavni igrač izgovarao riječi - pipavica, pipa, naule, nakule, koga reda po goveda, zovite moga brata, salupana, ključim, pučim, terezija, perezija, ćok, taj i ti (ime osobe) u vojsku i dovedi mladu divojku. Dok bi govorio svaku riječ, morao bi svoj kažiprst stavljati na drugi kažiprst u krugu kazaljke na satu i gdje bi stao, na kraju bi trebao otići nekoliko metara dalje te ovoga glavnoga donijeti na ledima. To se igralo naizmjenice.

 PRSTEN  

- se igrao najčešće u društvu kod djevojke (na sijelu). Komad drvca bi se skrivao u mnoštvu ruku. Trebalo ga je pronaći. I tako se igralo po cijelu večer, a otkrivač bi prepuštao svoju ulogu onome kod koga bi se našlo drvce.

 KLJUKA  

- je igra udvoje. Ispitivanje snage pomoću prstiju. Igrač bi uhvatio protivnika za prst koji bi se prilagodio kao kuka. Tko bi prvi ispružio prst odnosno odustao - iskliznuo, bio bi gubitnik.

 TRLJA

-je jedna od društvenih igara koja se dosta dugo održala, a još ju i dan-danas djeca ponegdje zaigraju. I odrasli su se znali rado upustiti u ovu igru, jer je trajala kratko i nije iziskivala nekakve nedostižne rekvizite, kao ni umni i fizički napor. Na komadu papira, na stolu, a najčešće na zemlji iscrta se jedan kvadrat dimenzija otprilike 20 x 20 cm, koji se opet podijeli na četiri manja kvadrata, a suprotni se kutovi ovoga osnovnog kvadrata povežu dijagonalno. Svaki igrač (igraju dvojica) za sebe bira po tri kamenčića, ili kakve tri druge figurice,(a igralo se i zrnima kukuruza, graha, hrastovim šiškama, orasima) te počnu naizmjence postavljati svoje kamenčiće na krajnje spojne točke nacrtanog kvadrata ili u sami centar nastojeći rasporedom svojih kamenčića stvoriti niz od tri, bilo po vodoravnim crtama, okomitim ili po dijagonalama osnovnog kvadrata. Kad svaki igrač tako naizmjence postavi svoje kamenčiće na ucrtani lik, te ako ni jedan nije, već u postavljanju uspio složiti niz od tri, onda se pristupilo premještanju kamenčića, uvijek nastojeći svoje posložiti u niz od tri, ali istodobno zatvarati i sprječavati protivnika da učini to isto. Tko prvi uspije na taj način posložiti svoje kamenčiće, dakle tri u nizu, taj je i pobjednik.

 

      ŠIJAVICA - je stara narodna igra koju su igrali stariji,a igra se još uvijek

 OSNOVE IGRE

Osnova šijavice je brojanje. Od 2-10. Koriste se talijansko-dalmatinski izrazi za brojeve:

2 –DO

3-TRE

4-KVATRO

5-CINKVE

6-ŠIJE

7-ŠETE

8-OTO

9-NOVE

10-TUTI( deset se kaže DJEĆI, ali ovdje znači SVE prste - TUTI )

Osnovna igra se igra u dva igrača. Igra se  tako da dva igrača istovremeno pokazuju ispružene prste od ništa (zatvorena šaka) do 5 (potpuno otvorena šaka)

Pri tom izvikuju jedan od brojeva gore napisanih u dalmatinskom govoru, kao DO, KVATRO,ŠIJE,TUTI pretpostavljajući ukupan zbroj svojih i protivnikovih prstiju. Kaže se " bačenih  prsta. Bacija san dva, bacija san sve i sl. !!! "

Tko pogodi osvaja bod – punat. Ako bi zbroj bio 7, punat je dobio igrač koji je izviknuo ŠETE i sl. Igra se do šest osvojenih punata. Ukoliko nitko ne pogodi zbroj, igra se igra dalje do osvojenih 6 punata. U nekim krajevima igra se do 21 i mora biti 2 razlike. Igra se igra i u parove, a to se kaže dva na dva ili dva protiv dva

Šijavica se igra s posebnom strašću u skladu s temperamentom ljudi ovoga kraja.

          Između igrača je poželjno da stoji stol ili tola. Ona služi da igrači po njoj lupaju i na nju bacaju prste. Uz ogromnu galamu i buku koju proizvode igrači izvikujući svoje brojeve, psihološki je važno i lupnuti po stolu, napose kad se osvoji punat. Onda se o tolu udari otvorenim dlanom i slavodobitno uzvikne : MOJEEE!! LEZIIII !! MATINOO ! i slično. Kod dobijene partije nad jednim protivnikom, nakon takvog uzvika odmah se okreće prema novom protivniku koji čeka i igra teče dalje. Kod tog lupanja zna biti i povreda. Šija se  uz takvu buku i brzinu da je neupućenoj osobi sa strane nerijetko dojam da se tu ljudi u stvari svađaju. Upravo ta larma, brzina, osebujnost pojedinih igrača privlači pozornost, pogotovo djece kojima je to poseban šušur i događaj. Igra zahtijeva koncetraciju i energiju, traži galamu i šijanje rukama, pa se igrači znoje, a znoje se i kad gube. Uglavnom se igra nedjeljom ili svecom, uz buće, prije buća, iza njih, čekajući red na buće i slično. Ili ide u paketu: na karte, na buće, šijavica. Uz sve ove igre obavezno ide vino, a ako ne vino onda pivo. kao i u svakoj igri postoje meštri od šijanja. Oni idu po dernecima i osvajaju nagrade. Barem je tako prije bilo. Danas je rijetkost. Igra se o vino, piće općenito, o spizu pa čak i od janjca. To su onda prave drame i napetosti.

 

                                         OBIČAJI

 Svadbeni običaj

Jedan simbol dugovječnog braka - na koplje se veže živi pjetao te ga kum/ stari svat mora ubiti iz pištolja/puške - uspije li iz prvog puta- brak će biti dobar. drugo je vjerovanje da što se više krvi prolije to će brak biti duži.

 Prošnja

            Ranijih su godina roditelji imali veliki utjecaj na odluke mladića ili djevojke o ženidbi, odnosno udaji. Nerijetko su i birali budućeg zeta ili nevjestu, u dogovoru s drugom stranom, a ovim bi nesretnicima preostalo samo da se pomire s takvim izborom. Nažalost -životne su prilike u pojedinim povijesnim razdobljima jednostavno nalagale i diktirale takav slijed življenja i događaja, jer su procesi društvene emancipacije i afirmacije žena, te općenito žena na selu, bitno kompleksniji od onih urbane žene, te su takvi događaji time i razumljiviji.Dok bi osjetili prve naznake, da će biti svatova, u kući bi se odmah počela osjećati drukčija atmosfera i drukčiji ritam svakodnevnog življenja. Ženska bi se čeljad prihvatila ženskih poslova, tj. pripreme robe za skrinje, darova svatovima, čišćenja i uređenja kuće za pir itd.

            Mater se kao i svaka druga, dobra stopanjica već odavno pobrinula da se za djevojku istkaju zovnice, torbice, te ispletu bičve. Ponekad je za djevojku bilo najvažnije udati se u dobru kuću, što je podrazumijevalo -u kuću s dosta zemlje i stoke, a što je bila garancija preživljavanja bez bijede i gladi. A za mladoženjinu je kuću to u svakom slučaju dobitak. – Dolaze jedna usta, ali i dvi ruke više; - znale su govoriti buduće svekrve. Uvijek je obitelj vodila računa da se najprije udaju ili žene najstarija sestra ili brat. Ako bi mlađa sestra ranijom udajom preskočila stariju, ova bi kasnije teško našla životnog suputnika, jer bi se odmah sumnjalo da s njom nešto nije u redu, a to je vrijedilo i za muškarce. Kad bi konačno riješili da se uzmu, mladić je morao kod njenog oca pitati curu, bez obzira što se već sve znalo, tj. morao je pripremiti teren za rakiju. Priopćio bi djevojčinu ocu da bi njegov ćaća doša u subotu razgovarat, - što bi ovaj i prihvatio. U dogovoreni dan, obično je to bilo subotom uvečer, mladićev bi otac došao u mladenkinu kuću u pratnji svojih muških rođaka, (na prošnju su išli isključivo muškarci), a mladoženja bi ostao vani. Domaćin bi uljudno primio goste i na stol iznio svega obilja. Uz jelo se razgovaralo o svim aktualnim događanjima u selu, kako je rodila godina itd. dok konačno ne bi došli na temu ženidbe i udaje. Djevojka bi cijelo vrijeme bila pri ruci, služila bi goste, usput pokazujući svoju umješnost. Nakon večere, mladićev bi otac iz džepa izvadio prepoznatljivu maramicu, koju je djevojka prethodno dala mladiću, te rekao: - Moj je sin naša ovu maramicu, pa neka je uzme onaj čija je! Djevojka bi se naravno javila i rekla da je maramica njena, te upitala oca: - Ćaća smin li je uzet? A on bi obično odgovorio: - Uzmi ćeri, sritno ti bilo! I to je bio znak da je djevojka isprošena. Netko bi već dojavio mladoženji da je djevojka isprošena, a nerijetko se to objavljivalo i pucanjem iz vatrenog oružja, te je ovaj mogao ući u mladenkinu kuću.


            Tada bi prosci, iz zovnica, na stol izvadili rakiju, vino i pršut, koji su donijeli sobom, te nazdravljali i čestitali jedni drugima, a mladenku bi simbolično darivali. Obično su to bile bičve (vunene čarape), peškir (ručnik), sapun, maramica itd. U nekim se zaseocima sam čin prosidbe djevojke odvijao nešto drukčije od ovoga. Nakon večere, na stolu bi ostao čisti prazan pijat, a mladićev bi otac na njega stavio jabuku, te upitao: - Čija je ovo jabuka, neka je uzme? Opet bi se javila djevojka, uzela jabuku, i to je bio znak da je isprošena. Od tada bi mladić i djevojka prvi put bili oslovljavani s – nevista, odnosno –zete, a njihovi bi se roditelji počeli oslovljavati s – prijatelju. Između rakije, tj. prošnje i svatova postojao je još jedan sastanak kojega su morali odraditi roditelji budućih mladenaca, a to je tzv. ugovor. I ugovor se obavljao u mladenkinoj kući, a to je kako i sama riječ kaže: da se nešto ugovara ili dogovara. To je završni sastanak dviju obitelji na kojem se sređuju i posljednje pojedinosti vezane za vjenčanje, obveze obiju strana, o darovima, čašćenju itd.

            Nisu uvijek i sve djevojke bivale isprošene na ovaj način. Bilo je slučajeva da je djevojka preselila u mladićevu kuću mimo tradicionalnih običaja i na način kojega nisu odobravali ni roditelji, ni crkva, tj. djevojka bi se umakla. To se najčešće događalo onda kad se roditelji iz nekog razloga ne bi slagali s takvom vezom. Često je puta i u prošlosti ljubavni plam bio toliko jak da je djevojka riskirala i takvu sramotu, da jednostavno pobjegne za onoga kojega je sama izabrala, a ne za onoga kojega su joj namijenili drugi. Kad bi djevojka samo jednu noć prespavala u mladićevoj kući, više nije bilo povratka i roditelji su se jednostavno morali pomiriti s takvim stanjem. Isto bi se tako djevojka odmah umakla ako bi slučajno zatrudnjela. Ponekad su siromašniji roditelji, koji nisu mogli dolično opremiti kćer, potencirali takvu udaju.

            Vjenčanja bi, umaknuša, uglavnom prošla bez okupljanja svatova i pira, a prisutna bi bila samo najuža rodbina i kumovi, a na vjenčanje, takva djevojka ne bi došla u bijeloj vjenčanici, (tomu vječnom simbolu ženske čistoće i čednosti ), nego tek u nešto svečanijoj odjeći. Takvi su parovi prije samog obreda crkvenog vjenčanja morali tražiti prošćenje (oprost) kod cijele crkvene zajednice za svoj postupak i tek onda, pošto bi dobili oprost, mogli su pristupiti vjenčanju. «Prid vjenčanje morali bi stat na dnu crkve i pitat prošćenje (oprost) u Boga i u ciloga puka. Digli bi desnu ruku poviše glave i morali smo reći: ´Tražim prošćenje u Boga i u ciloga puka što sam učinijo neredna djela' 

            Negativnost bi takvoga čina jadnicu pratila kroz čitav život, a naročito u raznim prepirkama sa seoskim ženama. - Da si valjala otišla bi na lipo, a ne se umakla! – Ovakve bi prigovore, djevojka koja se umakla, morala veoma često otrpjeti. Udati se na lipo, značilo je udati se po proklamiranomu katoličkom redu i običajima, tj. kako Bog zapovida! U nedjelju bi ujutro, dan nakon rakije, mladenka išla kroz selo i častila, odrasle rakijom, a djecu bademima, orasima itd. To je također činio i mladoženja. Konačno su mladić i djevojka odlazili svećeniku i prijavili vjenčanje, jer je od rakije do pira svećenik morao tri puta navistit mladence, tj. u crkvi, javno najaviti njihovo vjenčanje.




 Skrinje

            Dan prije vjenčanja, tj. u subotu bile su organizirane skrinje, a to su pokućstvo, garderoba, darovi za svatove i druge stvari koje je mladenka pribavila za zajednički život. Neizostavni dio skrinja su bili i predmeti za svakidašnju uporabu kao; kudilja s vunom, pouz (pas širok desetak centimetara izrađen od ovčje mišine), vreteno, kosir, torbe, vriće, opanci oputaši, kušini, sukanci od vune, a nikako se nije smjelo zaboraviti raspelo i očenaši. Po skrinje bi obično dolazio djever s konjima, a ako je postojala mogućnost (kakav-takav put), skrinje su bile prevožene kolima, ali su najčešće skrinje bile prevožene na konjima ili bi ih prenosile seoske žene na leđima. Naime, za prijevoz skrinja morao se pobrinuti mladoženja. Djever je morao biti prisutan, te nadgledati utovar skrinja. Kad je sve bilo spremno za polazak djever je simbolično darivao čuvara robe, a obično je to bila mladenkina mlađa sestra ili bliža rodica. Ustvari je to bila osoba koja se najviše brinula oko spremanja i otpreme skrinja.

                

            Mladenka se nije smjela previše angažirati oko utovara i otpreme robe, jer bi ostali ukućani njen preveliki angažman mogli protumačiti kako želi što više toga odnijeti sobom. Ako je toga dana bilo lijepo vrijeme, sve vrjednije stvari bile su utovarene tako da se što bolje vide, a sve bi bilo okićeno grančicama bršljana. Prije polaska skrinje je trebalo blagosloviti, a to je redovito radila mladenkina majka. Mladenka je išla u pratnju skrinja do određenog mjesta (otprilike do pola puta), gdje je čekao mladoženja. Tada je ona simbolično predavala ključeve skrinja mladoženji.

            Putom kojim su skrinje prolazile, okupili bi se mještani, a mnogi bi došli mladoženjinoj kući, te razgledali i komentirali donošeno ruho. Posebno se pazilo, da prva stvar koja se unosi u kuću bude raspelo, a zatim bi nakon blagoslova, u kuću mogle i ostale stvari. Čašćenje opet ne bi izostalo.

          Ako je djevojka bila dotarica tj. jedina u roditelja, tada je ona bila bogatije opremana i darivana. Dotarice su nekada bile posebno na cijeni, ne zbog svog psihofizičkog stanja, nego iz sasvim jednostavnog razloga što su sobom, u novu obitelj donosile i veće materijalne vrijednosti. Često je to bila kakva stoka ili bolji komad zemlje koje su joj darovali roditelji.

           

 Božićni običaj

 Badnjak

            Božić je, svakako, najvažniji i najljepši obiteljski blagdan, blagdan intime, jednostavnosti i mira. To je blagdan koji i najhladnijoj noći daje čarobnu toplinu i draž. Duhovna i crkvena priprava za proslavu Kristova rođenja počinju dosta ranije, a sama proslava, na Badnjak ili noć bdijenja. Pučki običaji slavljenja ovoga vjerskoga i tradicijskog blagdana skrivaju u sebi i neke elemente prijekršćanskog podrijetla.

            Pred večer, kad se ukućani okupe oko stola, domaćin iz pojate donese vreću slame, te nakon pozdrava: -Hvaljen Isus i Marija, počne moliti -Oče naš..., te posipati slamu po kući. Tako prostrta slama, koja simbolizira mjesto Kristova rođenja (štalicu u Betlehemu), ostaje u kući sve do Sveta Tri kralja. Za djecu je to bilo posebno zadovoljstvo jer su se mogla nesmetano igrati i valjati po slami do mile volje.

            Nakon toga domaćin u kuću unosi badnjake. Negdje su to bila tri posebno pripremljena komada hrastova drveta, često omotana bršljanom (oduvijek se smatralo da tri badnjaka znamenuju presveto trojstvo), koji će gorjeti cijelu badnju večer i Božić, a negdje se unosilo i palilo samo jedno drvo. Samo paljenje badnjaka simbolizira svjetlo u noći Kristova rođenja. Ranije se na otvorena ognjišta stavljao poveći komad drveta koji je držao vatru cijele noći, pa se na božićno jutro, od njegova žara palila vatra, a kasnije, za vrijeme ručka i božićna svijeća. Unoseći badnjake u kuću domaćin bi pozdravio: "Hvaljen Isus i Marija - dobro vam došao Badnji dan i porođenje Božje". "-I s tobom zajedno" – odgovarali bi ukućani, te bi započinjali zajedničku molitvu za zdravlje, mir i dobro cijele obitelji u nadolazećoj godini. Tada domaćin blagoslivlja ukućane i kuću kršćenom vodom, te kiti kuću grančicama bršljana. Također je bio običaj da domaćin nakon večere (koja je bila obavezno posna), poškropi badnjake vinom, kako bi nadolazeća godina bila rodna. U nekim je zaseocima domaćin raspirivao i udarao badnjake ožegom da daju što više vatre, jer se vjerovalo; Koliko je dobra vatra koju daje drvo badnjak, takva će biti i godina. Danas je običaj paljenja badnjaka gotovo iščezao .

            Na Badnju se večer morao okitit bor. Običaj kićenja bora pred Božić potječe iz Njemačke, s kraja šesnaestoga i početka sedamnaestog stoljeća, da bi se i kod nas udomaćio, dosta kasno, tek u devetnaestom stoljeću, ali je zato običaj kićenja kuće zelenilom, uglavnom bršljanovim grančicama dosta dug. Zelenilo u kući u zimskom periodu simbolizira novu životnu snagu koja početkom godine počinje sve više jačati.

            Negdje na istaknuto mjesto stavljao se bor i pripremao za kićenje. Kako su se mijenjale godine i stoljeća, tako su se mijenjali i ukrasi za kićenje bora. Ranijih su godina ljudi stavljali na bor ukrasne bombone, ako su ih imali, ili cukarine, šećerne kockice, hrastove šiške, sitni krumpir, orahe, sve to umotano u kakav sjajni ili krep papir. Djeca su dobro pazila gdje se stavljaju bomboni, pa bi obično, kad roditelji u svečarskoj atmosferi na njih zaborave, na mjesto bombona stavljala što drugo. Posebno je ozračje vladalo u kućama pri odlasku na Polnoćku. Susjedi su dočekivali jedni druge, te bi tako uz svjetlost svijeća, svi zajedno krenuli u crkvu.


            Na božićnomu su ručku morali biti prisutni svi ukućani. Domaćin bi uz virovanje palio Božićnu svijeću, te ukućanima čestitao Božić riječima: "Dobro vam doša Božić i porođenje Božje", a oni bi odgovarali: "I s tobom zajedno". Nakon objeda domaćin bi gasio božićnu svijeću koricom kruha namočenoga u vino, a isti se obred ponavljao za večerom, kao i na dan svetoga Stjepana i Ivana.

            Ako je u kući bio koji Stjepan ili Ivan, tj. Stipe ili Iko, oni bi dočikali čestitare i častili. U nekim su zaseocima ovi obilazili kuće i častili vinom i rakijom.Četvrti dan po Božiću su Nevina dječica ili Mladenci. U Ričicama je među pučanstvom kolala uzrečica: –Mladenci šćap po dici. Naime, toga bi dana roditelji, lagano, šibali djecu vrbovim šibama da budu otporna i zdrava. Običaj paljenja svijeće i gašenja iste koricom kruha namočenoga u vino, ponavljao se i na Novu godinu, koja se čestitala riječima: "Dobro ti došlo mlado lito".

            Na Sveta tri kralja ili Vodokršće iz crkve se donosila kršćena voda i njome se škropili njive i vinogradi, a slama se, koja je bila prostrta po podu iznosila na polja s vjerom u njenu plodnost i zaštitničku moć. Sijanje božićne pšenice na dan sv. Lucije je i danas jedan od najprisutnijih hrvatskih božićnih običaja. Zelenilo u kući u Božićno vrijeme izriče prosperitetnu želju za budućim rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem u idućoj godini. Tih je dana u dugim, zimskim večerima bilo iznimno živo. Uz radost, mir i osjećaj pripadnosti domu i obitelji i izričaj dobrih želja, svjetlost je jedan od osnovnih znakova Božićnoga vremena. Svjetlost sve prožima, bilo kroz petrolejke, voštanice, otvorene komine ili plamsaj vatre panja Badnjaka. Tako se tih Božićnih dana u nama i pred nama stapaju u prekrasnu harmoniju, vjekovima udaljeni pretkršćanski običaji solis invictis- nepokolebljivog sunca u kršćansku simboliku mladoga Boga –Božića.

            Darivanje je u vrijeme Božića povezano s mnogim povijesnim okolnostima. Tako je darivanje početkom godine bilo poznato još u vrijeme Rima (u 4. je stoljeću početak nove godine postao datum Kristova rođenja), a nazivalo se strenae, po boginji Strenji. Jedan, danas, gotovo zaboravljeni običaj u predbožićnim danima kod nas je bila cina. Treća je nedjelja došašća bila poznata i kao materice. Majke su toga dana bile posebno izdašne te darivale, kako svoju, tako i ostalu djecu, raznim darovima. Najčešće je to bilo voće, i to orasi, bajami ili bomboni proizvedeni od šećera, kod nas, nekada, dobro poznati cukarini. Djeca nisu posebno odlazila u tuđu kuću na cinu, nego su najčešće bila pozivana od rodbine ili bi dobila svoj dio pri slučajnom susretu. Toga je dana svaka majka u traversi morala imati pokoji bombon, oras ili nešto drugo, namijenjeno djeci, a djeca su znala da će od majki, toga dana dobiti kakav slatkiš. Na kućnim su vratima djeca morala, zajedno u glas izgovoriti kakvu kratku čestitarsku pjesmicu.
            Četvrte su nedjelje došašća bili očići, te su djeca opet bila darivana, ovaj put od svojih očeva. Toga bi se jutra djeca ustala ranije nego inače ( obično bi ih majke na to potakle) te ocu, dok je još bio u krevetu, vezivala noge kakvim užetom ili krpom i ne bi ga odvezala sve dok im ne bi dao nekakve darove. Takve se roditeljske obaveze prema djeci nikako nisu smjele zaboraviti, pa su ljudi, već u jesen ubirali jabuke, kruške, oskoruše, orahe i drugo voće, te ga spremali i čuvali za ovakve i slične prigode. Često se voće, da bi što duže sačuvalo svjež izgled i okus spremalo i zatrpavalo u žito, najčešće u pšenicu koja se čuvala u varićaku, vrećama ili starim bačvama. Skidale su se i višalice, (rodnije grane loze s većim grozdovima) spremljene još poslije trgačine, iznad bačava u konobama. U hladnim bi zimskim danima ova slastica svima razgalila dušu.



 Običaji za smrt i sprovode

            Običaj čuvanja pokojnika od trenutka smrti pa sve do sprovoda, seže u daleku prošlost, tj. u vrijeme prije kristijanizacije. Tako pokojnik ni jedan trenutak nije smio ostati sam, a posebno se pazilo da se kakva životinja, a naročito mačka, ne približi odru s tijelom. Vjerovalo se; ako mačka prođe ispod odra na kojemu leži mrtvac da će se dotični povukodlačiti.

            Svakoga duboko potresa smrt i odlazak onih koje volimo, pa je i čuvanjem i voljenjem onoga što je draga nam osoba voljela, bio jedan od oblika oplakivanja i štovanja istih. Svatko je, na sebi svojstven način, oplakivao pokojnika, bio mu on što u rodu ili samo poznanik. Žene su žal za pokojnikom izražavale svojstvenim i karakterističnim oplakivanjem tj. naricanjem. To je neka vrsta tradicijskog načina oplakivanja pokojnika, uz glasno, ritmičko izražavanje svoje žalosti za umrlim, nabrajanjem svih njegovih vrlina i dobrih dijela koje je ovaj za života učinio. Posebno se u naricanju tugovalo nad sudbinom udovica i malodobne i nejake djece koja ostaju iza pokojnika. Interesantno je napomenuti da je ovakav način oplakivanja umrlih bio poznat još u starom Rimu, te su i Rimljanke svoje pokojne oplakivale nabrajajući njihove vrline i ostale životne vrijednosti. 

            Nakon ceremonije polaganja pokojnika u zemlju, slijedio bi povratak njegovoj kući na jelo i piće, čime su još jednom prijatelji i rodbina odavali pijetet pokojniku i suosjećali s njegovom obitelji. Mnogim je obiteljima ovakav oblik "čašćenja" bio dodatni trošak i opterećenje, pa se crkva s pravom protivila i dugo borila protiv ovoga običaja. A uvijek bi se našlo i takvih kojima je odlazak u sprovod bio dobra izlika za jelo i piće.

            Crno je ruho svakako jedan od najvidljivijih vanjskih znakova žalosti za umrlom, dragom osobom. Udovice su nosile crninu za umrlim mužem najčešće do kraja svog života, a ostali članovi obitelji, pa i bliža rodbina su to činili barem godinu dana. A muškarci su svoje kajanje za pokojnikom iskazivali i višemjesečnim nebrijanjem brade. U kući se nije čulo pjesme, cijelu slijedeću godinu se nije organizirala svadba ili kakvo drugo veselje. Ako se baš netko morao ženiti ili udavati, onda je to bilo bez pjesme i onih klasičnih svadbenih običaja kakve poznajemo. I selo se tih dana, koliko je to god bilo moguće, uzdržavalo od većih proslava, veselja, pjevanja, te na taj način suosjećali s obitelji preminulog mještanina.


 Uskrsni običaji

            Uskrs je, svakako, najstariji i najsvečaniji kršćanski blagdan, te ujedno i centar crkvene godine. Neki pučki običaji o Uskrsu sadržavaju i pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim, magijsko simbolične radnje, kao i vjerske običaje stopljene u narodnoj tradiciji.

Razdoblje od tjedan dana, neposredno prije Uskrsa, u kojem se slavi spomen posljednjih dana Kristova života na zemlji, njegove smrti i uskrsnuća je Veliki tjedan.

          Nedjelja prije Uskrsa ili šesta korizmena nedjelja, u katoličkom se kalendaru slavi kao Cvjetnica ili cvitna nedilja, kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obred ili Euharistija na dan Cvjetnice, slavio se kao i svugdje u katoličkom svijetu, samo su se neki pučki običaji ponegdje razlikovali. Na taj se dan u crkvu nose palmine ili maslinove grančice, a kod nas su u nedostatku tih, ljudi nosili neku drugu, procvjetalu, granu, koju su kasnije zaticali iznad prozora, za grede, za raspela itd., da štiti kuću od udara groma, a ukućane, kroz godinu, podsjeća na mir i ljubav.

            Ujutro je bila obaveza umivanja u cviću.U kajin bi se stavilo nekoliko ljubičica, latica kaćuna, ili kakvoga drugog cvijeća, kojega bi dan ranije ubrala djeca. Zatim bi se kajin s vodom i cvijećem nakratko iznosio pred kućna vrata (da se anđeli umiju, tj. prerano umrla djeca), a onda bi se svi ukućani tako izredali, umivajući se u tom cvijeću (zbog lipote i čistoće obraza u Korizmeno vrime). Na Veliki su se četvrtak užad crkvenih zvona «vezala», te tako ostajala, bez zvonjenja do Velike subote. Na Veliku se subotu kuhaju i bojaju jaja. To je najrasprostranjenija i najpoznatija uskrsna tradicija diljem Europe i ujedno, najprihvaćeniji simbol najvećeg blagdana Katoličke crkve, tj. života, plodnosti i obilja. Bojenje i ukrašavanje jaja poznavali su još stari Germani, Slaveni, pa onda i Hrvati. Naravno da ranije nije bilo umjetnih boja, pa su se ljudi snalazili na druge načine. Jedan od najsigurnijih i najjednostavnijih postupaka bojenja jaja, a koji se kod nas najviše rabio je onaj pomoću ljuske od kapule i komadića hrastove kore. Naime, jaja se kuhaju dvadesetak minuta u vreloj vodi u koju smo dodali malo kvasine i žličicu soli (da ne puknu), zajedno s ljuskom od kapule, ili komadićima očišćene hrastove kore, te tako poprime blijedo-crvenkastu, odnosno svjetlosmeđu boju, a potom se namažu slaninom da dobiju odgovarajući sjaj. Jaja su se ukrašavala i tako da se tvrdo kuhana jaja malo ohlade, oblijepe manjim, ovlaženim listićima djeteline, listovima mrkve ili laticama kakvog cvijeća, te umotaju u tanku žensku čarapu i ostave u boji desetak minuta. Nakon toga se posuše i opet namažu slaninom kako bi dobila visoki sjaj, a na njima ostanu lijepi i vidljivi cvjetni motivi.


            Jaje je simbol cikličke obnove prirode i ponovnog rađanja, te se u kršćanstvu smatra simbolom novog života, pa otuda običaj ukrašavanja jaja. U nekim je krajevima Hrvatske i u svijetu ovo umijeće poprimilo karakter nelimitiranoga, istraživačkoga umjetničkog izražavanja, te se na tu temu organiziraju skupovi, sajmovi, izložbe, pa čak i škole ukrašavanja uskršnjih jaja.

          U noći Velike subote, žene ili djeca nose jaja na blagoslov, s tim što je to u stvari blagoslov jela i što se sačuvalo do današnjih dana. Tako su blagoslovljena jaja bila, obavezno, prvo jelo koje su ukućani konzumirali na Uskršnje jutro. Ništa se od blagoslovljenog jela nije smjelo bacati. Ako je slučajno što preostalo da se nije pojelo to se dalo domaćem blagu ili se bacalo u vatru da izgori. Simbolika jaja sačuvala se i u pučkom vjerovanju. Vjerovalo se, naime, da jaja snesena na Veliki četvrtak mogu ljude štititi od nekih bolesti (križobolja), a ljuska se oguljenih jaja bacala na tek zasijane oranice. Na dan Uskrsa djeca i odrasli muškarci nosili bi tvrdo kuhana jaja sa sobom u crkvu, te se poslije mise tucali jajima. Razbijeno je jaje pripadalo protivniku, a snalažljiviji su muškarci znali izliti jaje od gipsa, obojiti ga i na taj način protivnicima porazbijati jaja, sve dok prijevara ne bi bila otkrivena. Druga se Uskrsna nedjelja kod nas slavila kao Mali Uskrs, kad su se također kuhala i spremala jaja, samo u znatno manjim količinama.
          

                                                         ETNO BAŠTINA 

                   

                    

                     

                   

                    

                     

                       

                        

                         

                          

                               

                                                        JEZIK

 

          U Imockoj krajni govori se rvackim jezikom,a naričjem štokavsko-ikavskim.Naričje kojim govori imocki seljak jednako je blizu u svim selima.U Imockoj krajini seoski narod služi se samo ikavštinom. Vira,dite,mliko,lipo...

Svi odbacuju "o" na kraju riči,ako je prid njim samoglasnik,npr.pisa,čuva,skaka,vrta; umjesto: pisao,čuvao,skakao,vrtao.Kad moraju na kraju rječi da izgovore "o",umetnu slovo "j" između "i" i "o",da ublaže veliko blagoglasje.Na primjer: mislijo,skočijo,donijo,umjesto mislio,skočio,donio.Na početku riči ne izgovara se slovo "p",kad za njim slijedi suglasnik: čela,tica,šenica,umjesto: pčela,ptica,pšenica.Gotovo nigdje se ne čuje slovo "h".Na primjer izgovara se : rvat,rvašćina,oću,umjesto: hrvat,hrvašćina,hoću.Ponekad seljaci slovo "h" pretvaraju u "v".Naprimjer: duv,kruv,muva,umjesto: duh,kruh,muha.  Izgovor niti je vrlo brz,niti odveć rastegnut,niti tunjkav.Naglasak je imocki i ercegovački uz male iznimke,književni.

          U govoru ima talijanizama i turcizama otvara ne samo jezična povijesna pitanja nego i stranice mučne povijesti Imotske krajine

Tajni govor - Kod mladosti osobito čobana bilo je dosta tajnog govora.Sastoji se najviše u izmjenjivanju slova u riči,npr.tebi-bite,sebi-bise... Školarci su izvrćali sva slova u riči naopako,pisa-asip...

 

                                       RJEČNIK IZVORNIH RIJEČI

abak - tablica množenja

ađutant - pomoćnik u poslu

ajme - joj (uzvik žaljenja i boli)

ala - ajde, odlazi

aljkav - neuredan, smotan

amenovat - dati dozvolu za nešto, zaključiti da je to tako

amo - ovamo

angriz - riža

arčiti - trošiti, rasipati se

argat - fizički radnik

arlekin - razuzdan, budala

avlija - dvorište

babica - primalja

babine - običaj nošenja darova rodilji i novorođenčetu

babiti - porađati dijete

badnit - bodnit, ubost nožem ili iglom

badžanaci - muževi dviju sestara

baja - kukac, buba

bajam - badem

bala - slina iz nosa

balav - slinav / pogrdni izraz za nedozrelo čeljade

balatura - terasa, balkon, solar

banak - drvena klupa

banit - naići iznenada

barenko - barem, bar

barkati - dirati

batit - bučnije hodati

bekina - oderana životinjska koža

beljit se - plaziti jezik

benat - praviti gluposti

bendat - uvažavati nekoga, obraćati nekome pažnju

berekinada - nestašluk

berićet - blagosov, sreća, napredak

berićetno - obilno, bogato

bešika - drvena dječja kolijevka

beštima - psovka

betlem - jaslice za Božić

bičve - čarape

bikariti - mesariti, sređivati meso životinje

bilit - bojiti zid kuće u bijelo

bilužit - obilježavati, označiti

bilja - drvo odsječeno za na vatru

biljac - otkani vuneni pokrivač

blišći - blista, sjaji

bliznaci - blizanci

blomba - plomba

bljutavica - snijeg natopljen kišom

borša - ženska torba

brabak - ovčji ili kozji izmet

brekulja - velika muha

briktaš - novčanik

brime - teret koje žene nose na leđima

bronzin - brončani lonac za kuhanje

bršćan - bršljan - zimzelena biljka, penjačica

brtvulin - nožić na preklapanje

bruškin - ribaća četka od prirodnih materijala

bubat - lupati, udarati po nečemu

buća - boća, balota, drvena kugla za igru

bućanje - igra na buće, balote

bukvar - čitanka za prvi razred

buletin - pisana poruka poslana po određenoj osobi

bunja - udubina, rupa

burgija - svrdlo

bus - busen trave / grm

caka, caklo - staklo

caklenka - staklenka, posuda od stakla

cekin - zlatnik

cipac - kost potkoljenice

cukar - šećer

cunjat - njihati, ljuljati

curetina - starija djevojka

cveke - mali čavlići za pravljenje cipela

čatrnja - bunar za kišnicu

čela - pčela

čeljad - članovi obitelji, ukućani

čemer - gorčina, neukus, jad

čeprljat - grebati

čerupat - guliti perje sa kokoši

čuna - spolni organ kod malog dječačića

čvoka - čvrga

ća - napustiti mjesto, poći odatle

ćako - svekar - otac od muža

ćikara - šalica za kavu

ćiket - šipka eksploziva

ćitaba - knjiga, naputak

ćiverica - glava

ćuko - pas

ćurnit - čučnuti

ćusto - lijepo

ćutiti - osjećati

dabome - dakako

dajder - daj

dalamit - dinamit

dekati, dekniti - tući, mlatiti

demejana - demižona

di - gdje

dodit se - dotaknuti nešto

dotrina - vjeronauk

drćati - drhtati, tresti se

drin - drijen

drknut - šašav, lud

drob - stomak

drop - komina, ostaci od gnječenog grožđa

drpati - češati, grubo milovati

dub - hrast

đava - vrag

fasovat - dobiti

fažol, važo - grah

galebina - kravlji izmet

glib - blato

gojit - odgajati

greb - grob

grij - grijeh  

grijota - šteta

grkljan - jednjak

grljak - vrat od boce

gruvati - tući, udarati

gubica - usta

guda, gudan - svinja, prase

gundevalj - bumbar, zeleni kukac

gušćerica - gušterica

iće - jelo

intrati - naići, sresti

inžinjat - izmisliti

isan, insan - čovjek, čeljade

iskolačiti - raširiti oči

isponova - ponovo

isporavit - ispraviti, izravnati

ist, isti - jesti

iston - isti čas, tek

isan - čovjek, čeljade

išćetit - ozlijediti zglob

izdevetati - istući nekoga

izdiljano - nožem oblikovano - izrezbareno

izijo - pojeo

izist - pojesti

izlemat - istući

izmarisati - dobro istući nekoga

izubijat - istući

jagma - otimačina, navala na nešto

jaje u sorbulu - jaje kuhano u meko

jamiti - uzeti bez pitanja

jok - ne

jope, jopet - opet

kadikad - ponekad

kafeno - smeđe

kain - posuda za umivanje, lavor

kaljače - gumena niska obuća

kandžija - bič za tjeranje stoke

kantar - viseće vaga sa pomičnim utegom

kapija - dvorišna vrata

kapric - inat

kaš - kad ćeš

kašnje - kasnije

kenja - magarica

kitica - stručak cvijeća

klak - kreč, vapno

klanac - prolaz između stijena

kleti - proklinjati

kliko - koliko

klišća - kliješta

kljuka - drvena ili željezna kuka

knami - ka nama, ("dođi knami")

kopunit - oplođivanje kokoške

kosirica - čeljust

krabit - topiti

krkiti - nositi djete na leđima

kukavac - jadnik

kumpir - krumpir

kusati - jesti

labrnja - usta (pogrdni naziv)

lapiš - pisaljka, pero

lima - fina turpija

lize - puzi, puže

ljosnit - pasti sa nečega

ljutina - žgaravica

maća - mrlja, nečistoća

manitulja - blesava žena

manitat - praviti gluparije

maznit ga - udariti nekoga

more - može

mrvu - malo

murva - dud

nabrajati - plakati naglas, naricati za umrlim

nabubati se - najesti se

nalagati - posložiti

namisto - umjesto

nanoge - pješke, pješice

naprdak - napredak

navakat - navrijeme

nazuti - obuti na noge

nemere - ne može

nemeš - ne možeš

nomadne - prije neki dan

noseća - trudna

nu ti - daj ti

obać - obići, zaobići / posjetiti

očeniti - silom otkinuti, odvaliti

odatlen - od tuda

odrenat - otjerati, maknuti

odrišiti - odvezati čvor

oduvik - od uvijek

okerapit - udariti nogom

olit se - praviti se važan

olo - oholo

omanit - pogriješiti, promašiti

oniko, onliko - onoliko

onomad - prije nekog vremena

opaučit - udariti nekoga

opuza se - poskliznuo se

ošli - hoćeš li

ošli - otišli

otoman - kauč

otrt - obrisat

ovancirati - napredovati, dobiti priznanje

ovdale - odavde

ozdal - od dolje

ozebst - promrznuti

ozgar, ozgo - od gore

pančat, pačat - dirati

para - dah iz usta

pas - struk

paše mi - odgovara mi

patina - krema za cipele

pelcovati - cijepiti

pešnje - usta

pića - osušena trava

piljak - kamenčić

pišaka - mokraća

pleska - šamar

pljuvaka - pljuvačka

počinit - odmoriti se

praljak - drvce, grančica

prančijok - strana okrenuta suncu

pratar - fratar

pruća - šiba

puc - botun, dugme

pušćat - pustiti

radijon - radio

raskalašen - neodgojen, neotesan

rećine - naušnice

ređipet - grudnjak

sić - sud za vađenje vode iz saranča

sindžir - metalni lanac

skalin - stepenica

sprljat - opeći

stentan - sposoban, spretan

strefiti - zadesiti

svariti - skuhati (ručak)

šćap - štap

šćedit - štedjeti

šćeta - šteta

šćipat - štipati

šubijoti - šuplja tjestenina

šudar - marama, rubac

šuder - sitno mljeveni tucanik

šugoman - ručnik

tica - ptica

tić - ptić, mlado od ptice

tirake - tregeri, naramenice

tribit - čistiti od nečega

tute - tu, ovdje

unda - onda

ustaviti - zaustaviti

vako - ovako

vešta - haljina

vinđaka - vjetrovka

vrcon - smjesta

zasponjiti - zakopčati

žliba - žlijeb, oluk



  

                                                    Klimatska obilježja

          Područje Imotske krajine ima izmijenjenu sredozemnu klimu. To je u stvari klimatski tip karakterističan za dalmatinsku Zagoru i druge prostore koji se nalaze u neposrednom zaleđu Jadranskog primorja do kojih djelomično dopiru sredozemni utjecaji.

            Osnovne značajke izmijenjene sredozemne klime su: niže temperature nego u susjednom primorju, veće temperaturne amplitude, sredozemni padalinski režim sa suhim ljetima i izrazito vlažnom zimskom polovicom godine (jesen-zima), pojave prevladavajućih lokalnih vjetrova kao u primorju (bura, jugo) i nešto manje izražena pojava periodičnih vjetrova u toku ljeta kao pandan maestralu i burinu u primorju, zdolac danju i zgorac noću. Sredozemni utjecaji na imotsko područje dolaze sa jugoistoka dolinama Neretve, Trebižata i Tihaljine i oni su ovdje, zbog otvorenosti reljefa prema jugoistoku, izrazitiji nego u ostalim dijelovima imotske krajine i nekim susjednim područjima (Vrgorac, Sinj).

                                        Biljni svijet

           Biljni svijet u geobotaničkom smislu pripada mediteransko-submediteranskom flornom elementu.
Područje Imotske krajine u određenoj mjeri čini prijelaz od mediteranskoga, primorskoga ka kontinentalnom klimatskom ambijentu. Zato na tom području možemo sresti elemente mediteranskog i kontinentalnog podneblja. Posljedica je takvoga podneblja vrlo povoljna kombinacija ekoloških činitelja koja pruža povoljne životne uvjete mnogim biljnim vrstama. Tako, primjerice, na području Imotske krajine žive i neke mediteranske, ali i kontinentalne biljne vrste. Zbog raznolikog reljefa nalažimo biljne vrste u rasponu od nizinskih do planinskih. Biljni svijet Imotske krajine je, dakle, vrlo bogat, kako brojnošću biljnih vrsta, tako i gustoćom naseljenosti, što je u dobroj mjeri i posljedica nezagađenosti biosfere ovoga kraja. To je iznimno veliko bogatstvo koje treba brižljivo čuvati i njegovati.

            Neke od biljaka-narodni nazivi a u zagradama su botanički:mačinac (Iris germanica), metvica (Mentha piperita), koromač (Foeniculum officinale), smardelj (Pistacia terebinthus), sikavica (Cardo spinosa), ruta (Ruta graveolens), baršćan (Hedera helix), kadulja (Salvia maggiore), aptoviua (Sambucus ebulus), rodakva (Raphanus sativus), rosopast (Chelidonium maius), sparoga (Asparagus acutifolius), verbena (Verbena officinalis), bokvica (Plantago minor), pelin (Artemisia absinthium), sliz (Malva silvestris), česnovati luk (Allium sativum), hožur (Paeonia corallina), smrič (Juniperus communis), zebrica (Sedum acre), odolin (Valeriana officinalis), balzamina, praska (Amygdalus persica), ižop (Hyssopus officinalis), baloška (Ornithogalum minimum), kozlac, (Artemisia dracunculus), tatula (Noce mettela), kitica (Herba centauri minoris), imela cerava (Viscum album), ljutika (Allium ascalonicum), mravinjac (Origanum vulgare), iva (Salix caprea), srčenjak (Gentiana lutea), paprat (Pteridium aquilinum), ježavina (Arbutus unedo). sprež (Helleborus multifidus), osluživ (Sempervivo maggiore), zovina (Sambucus nigra), čičak (Arctium lappa), žutinica (Cichorium intybus), svrbiguzica (Rosa canina).

Kraški predio siromašan je vegetacijom, te predvladava nisko raslinje - makija, dok u brdskim predjelima ima šuma pretežno bjelogorice: hrast, grab i jasen.

Jedno sustavnije istraživanje biljnog svijeta Imotske krajine nije izvršeno.

                                             KULINARSKI RECEPTI

 RAŠTIKA                         

Sastojci

70 dag raštike

40 dag junetine

25 dag suhih rebara

25 dag krumpira

3 češnja češnjaka

2 rajčice

2 mrkve

1 luk

5 žlica ulja

 sol i papar

priprema

Skuhati oprana suha rebra ili neko drugo suho meso. Očišćenu raštiku narezati na krupnije rezance, kratko je prokuhati u vodi ( obavezno ju staviti u vrelu vodu ) i ocijediti. U posebnoj posudi ugrijati ulje, te staviti pirjati nasjeckani luk i junetinu narezanu na kockice. Dodati oguljene rajčice i mrkvu narezanu na kolutiće, pa sve zajedno pirjati. Kada meso djelomično omekša, dodati ocijeđenu raštiku, nasjeckani češnjak, krumpir narezan na kockice, papar, narezano kuhano suho meso i vegetu. Za vrijeme kuhanja zalijevati vodom u kojoj se kuhalo suho meso i sve zajedno kuhati dok raštika ne omekša.

                  

 IMOTSKA TORTA

Tijesto:

250 grama brašna, 100 grama maslaca

2 žlice šećera, 3 žumanjka, 2 dl prošeka

prašak za pecivo (na vrh noža)

Zamijesi se mekano tijesto od svih sastojaka i pusti malo odstajati.

Krema:

8 jaja, 500 grama šećera, 500 grama bajama

naribana kora od limuna, 2 vanilin šećera, 2 - 3 žlice maraskina, 1 žlica ruma, 1/2 žličice cimeta

Jaja i šećer lagano se miješaju kuhačom. Dodaju se poprženi i mlijeveni bajami i svi ostali sastojci. Tijesto se razvalja tanko kao za rezance. Njime se obloži štanap za tortu koji je plići od običnog i napuni kremom. Odreže se preteklo tijesto s rubova štanapa. Ostatak tijesta jednako se razvalja i rodelom izreže na trake široke 2 cm. Trake slažemo na tortu, razmaknuto uzduž i poprijeko, pa se dobije gradelada. Na križanjima traka vrhom noža napravi se rupica u koju se ubode oguljeni bajam.

Torta se stavlja peći u zagrijanu pećnicu. Peče se 1 do 1 1/2 sat, prvo na malo jačoj, a onda na sasvim tihoj vatri.

                

   IMOTSKI RAFIJOLI
Tijesto:

500 grama brašna, 120 grama šećera, 120 g. maslaca, margarina ili masti

4 žumanjka, 3 dl prošeka

1/2 žličice praška za pecivo

Krema:

4 bjelanjka

250 grama šećera

250 grama bajama (ili podjednako bajama i oraha)

naribana kora od limuna, 1 vanilin šećer, usitnjeni klinčići, cimet, naribani oraščić, 1 žličica mljevene kave, 2 žlice ruma

Bajami se poprže i samelju, bjelanci istuku u snijeg i s preostalim sastojcima se izmiješa krema. Tijesto se razvalja dosta tanko. Na rub tijesta stavi se žličica kreme i prekrije (poklopi) tijestom, pa se rafijol polukružno odreže rodelom.

Rafijoli se slože u roštjeru koja se ne mora namazati. Prije pečenja rafijoli se mogu probosti iglicom na nekoliko mjesta da se pekući ne otvore. Peku se na laganoj vatri (150 C), 15 minuta da bi ostali svijetle boje. Pečeni rafijoli namažu se rakijom i pospu kristal šećerom u kojeg se stavi vanilin šećer.

                 

  BIKLA

Bikla je crno vino pomišano s kozijim mlikon po a po.



 SENDVIĆ



sastojci:
-kruh
-svinjska mast domaća
-mljevena crvena paprika
-sol

priprema: narežite kruh na fete, namažite mast, pospite slatkom crvenom paprikom (ko voli pikantnije može malo ljute stavit), i po želji soli.

 KRUV ISPOD SAČA



Tisto: 1kg brašna

1 šaka soli

1 kocka germe

malo vode za zakuvati

Priprema:U brašno metniti šaku soli i kocku germe. U to uliti mlake vode i zakuvati. Tisto se triba ukvasat i kad se ukvasa triba ga prikuvat. Ostavit ga još mrvicu da se uzdigne. I tada tisto staviti na vruć komin, zapreća se sa sačom i lugom.

                

  PURA I KOKOŠ

Triba imat: Očišćenu kokoš i purino brašno

Priprema: Kokoš metniti u osoljenu ladnu vodu i variti. Kad to bude gotovo kokoš izvaditi, a juhu (vodu što je pušćala kokoš), ostavit u loncu. U to metniti purino brašno domaće.To kuvati na siromašnoj vatri dok se ne zgusne uz neprestano mišanje.



 KUPUS I KOŠTRADINA



Triba imat: suve ovčetine ili janjetine

kiseloga kupusa

soli

slanine

petrusima

bibera

kumpira

Priprema: Koštradinu oprati i umočit je u ladnu vodu 12 sati. Ociditi, izrizat na male komadiće i metniti u ladnu osoljenu vodu dok smekša. Kuvanu koštradinu izvadi na toplo a u istu vodu stavit sitno isckanu slaninu, petrusim dodat kiseli kupus i izrizane kumpire, osoliti i kuvati dok smekša mrvicu vode.

               

 UŠĆIPCI


Triba imat: brašno

sol

mlaku vodu

germu

Priprema: To sve zamišat (ko i kruv). Čin se ukvasa peče se na vrućem ulju na bogatoj vatri. Posuti kristalnim šećerom ko želi.

 

                                     

undefined

undefined

obavijest

TRAŽIM STARE SLIKE PODOSOJA I MJEŠTANA PODOSOJA, AKO NETKO IMA NEK MI POŠALJ NA

     jerkovic.hr@gmail.com

                

 

The Republic of Croatia


Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave s grbom Republike Hrvatske u sredini. Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Boje zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvstske je smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.


Grb
Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja. tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom luku spaja sa lijevim i desnim gornjim dijelom štita. U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.


Himna
Himna Republike Hrvatske je "Lijepa naša domovino". Autor teksta je Antun pl. Mihanović. Pjesma je prvi put tiskana u Danici 1835. godine pod naslovom "Horvatska domovina". Uglazbio je Josip Runjanin kao kadet u Glini 1846. godine, a njegov napjev, prema predaji, prvi je harmonizirao i notirao V. Lichtenegger 1861. godine. Prvi put je pjevana kao hrvatska himna pod naslovom "Lijepa naša" prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. godine.

Lijepa naša domovino

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!


Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!





Recent Videos

1720 views - 0 comments
1237 views - 0 comments
1582 views - 0 comments
1434 views - 0 comments










USA (New York) 1929.

Stephen,John,Louis Jerkovich

od oca Marijana Jerković (Marion Jerkovich)

" TRAŽE SE"

  









IMOTSKI - History


There is a scarce amount of historic information pertaining to Imotski county before year 1500. For that reason Imotski county is treated as a part of larger regions as they were reshaped in that period.

It has been established that the region of Imotski County has been populated in the Neolithic age. There are many archeological findings of stone axes and sledge hammers in Vinjani and Grabovac as well an urn from Slivno dating from 1500 B.C.

The history of the region is still full of unresolved questions. The Illyrians were the first inhabitants of the greater region occupied by the former Yugoslavian state, but most of the data are coming from Greek and then Roman sources. The old Greeks have colonized the fertile coastal regions and a few islands like Vis (Issa) and Hvar (Pharos). Discovery of their coins and few art crafts along the old Imotski county roads suggests they were trading there. It is most likely they were coming from the direction of Vid (Narona).


The name of current Dalmatia traces its origin from the Illyrians tribe Dalmatae. They were the largest Illyrians
tribe in the region, the other two nearby tribes being Daors and Ardiaei. The tribes lived organized in smaller units connected with family ties. That was dictated in part by the mountainous terrain. There are many Illyrians stone forts and burial stone piles, 2-3 meters high and over 30 meters in diameter all over Imotski county. Many very rich deposits of Illyrians artifacts were found in Postranje and Sebišina, like the two pieces of jewelry on the left.

Illyrians were good warriors and they were good in forcing nearby tribes to pay taxes. Romans clashed with the Illyrians in 230 B.C. when the Illyrian started pirating Greek and Roman merchant ships. There were periods of hostility and peace between them so it took the might Roman war machine several centuries to conquer the war oriented Illyrians tribes. Daors, as a smallest tribe made a pact with Romans, endured harassment's from Dalmatae , and eventually helped the Romans to their quests to pacify the Dalmatae.



Roman legions led by Octavian defeated Illyrian tribe Dalmatae in 35 B.C. after destroying Illyrians strongholds Promona (Promina), Synodion ( most probably Balina Glavica u Kljacima) and Setovia (most of authors place it east of Klis in today's Studenci ).
It took additional 44 years before the final peace came in 9 A.D. After that year there were no more conflicts. Illyrians become very devoted to Rome. They served in Roman armies, first far from home, but later in the region. The army service usually lasted 20 to 22 years after which time the soldiers were honorably dismissed and given land properties. It helped that both nations were multi god believers. Illyrians kept their gods but started giving
them Roman names after the gradual Romanization of the region. The most important gods were Diana, Jupiter, and Sylvan/Sylvania. Illyrians were slowly assimilated by Romans and later by Croats and other Slavic tribes. Illyrians even gave several Roman emperors: Claudius II Gothicus, Aurelian, Diocletian, and Constantine the Great. Today's Albanians are the only direct descendants of the old Illyrians. There is not much known written information about the region from the Illyrian time. Few of the today's geographic entities like mountain Mosor, Dinara, and river Sava are of Illyrian origin. The old Illyrian settlement names were still reflected in the work of well known geographer Claudius Ptolomy ( ca. A.D. 90-16 from Alexandria who has published famous Geography in eight books. he has collected geographic data from the then known world including the Mediterranean region. His "Fifth Map of Europe" contains Dalmatia with the following nearby towns: Epetium = Stobreč, Oneum = Omiš, Oiguntium = Podstrana, Andetrium = Muć, Delminium = Duvno, Noabrona Col = Vid, and Salona = Solin.


Romans have built several settlements in the Imotski county region, including Emanio from which the Emotha, Imota, Imotski name has been probably derived. Another theory connects old name Imota to italic name Aematis ( Aemate) and greek word Hµoτa. The precise location od Emanio has not been determined. One theory has placed it between today's Borak and Glavina Donja, where many Roman artifacts were discovered. Considering the Roman habit of building settlements near water sources Glavina is more likely, if not some other village.
Other well known locations are Proložac, Kamen Most, and Lokvičići, in addition to road intersections at Lovreć and Grabovac. The Romans had many settlements there built for their veterans and colonists. There is a tomb plate dedicated to a member of IX Roman legion in Proložac.
Two of the statues that have been found in that region are a relief with hunting goddess Diane from 2nd century and a statue of Fortune - Izida.
The most important Roman settlement was Ad Novas ( Rus Novae or today's Runović in municipium Novensium,
which was built along side of antic road connecting Salona to Narona. Marco Aurelius was most likely the founder of Novae. Aurelius family name could be found all over the place near Novae. Emperor Marco Aurelius ordered a bridge be built in today's Kamen Most over river Vrljika. Municipium settlements are Roman towns with limited civil rights (civitas sine suffragio), i.e. without being able to vote, but with all other rights.

The road building "viae millitares" to facilitate the future conquests started with Augustus and it was largely finished with Tiberius and Claudius. They have reused in part the road system build by Illyrians. The main road connecting Salona = Solin, Tilurio = Trilj, Billubio = Lokvicici, Ad Novas = Runović, Ad Fusciana = Rasici, Bigeste = Humac, and Narona = Vid is passing though Imotski county. The other road with some significance is Jader = Zadar, Tragurio = Trogir, Salona = Solin, Epetio = Stobreč, Inarona = Makarska, and Oneo = Omiš. In addition to the Salona - Narona road passing through Imotski county there were three auxiliary Roman roads:


northern road connecting Cista, Dobranje, and Aržano
northern road connecting Lovreć, Studenci, Proložac, Imotski, and Gorica with Proložac-Cvitić most-Duvno, Imotski-Posušje, Imotski-Cvitić most , Imotski-Kamen Most side legs
southern road Šestanovac, Grabovac, Zagvozd, Krstatice, Slivno, and Runovići ( Nova)


The Christian religion appeared on the coastal regions at the beginning of the first two centuries and started making inroads towards the inland. Practicing Christian religion was forbidden at that time. Emperor Diocletian (284-305) was famous for his persecution of Christian believers. Eventually the emperors gave in and with Milan edict in 313 practicing Christian faith is allowed. There were two church "sabor" in Salona in 530 and 533. Sarsenterum, near today's Aržano become the Bishop's seat in charge of the whole Imotski county, Novae being the more eastern point. The other well known place mentions around that time is Montanense ( in Croatian
translation "za gvozdom" or today's Zagvozd) that is part of Makarska diocese. The most important church from that time, built in late 5th century was located in Dikovača (Zmijavci). It was discovered in 1897/98 by Don Ivan Tonković. Croats built their basilica in the ninth century there on the Roman church ruins. The basilica had attached baptistery with baptismal font in a shape of cross. The basilica also had one baptismal font of smaller proportions, what makes this basilica a rare structure with two baptisteries. It had a relief decoration showing a bible motif, Saint Daniel in fight with lions on its altar. The other two important churches from that time were located in Cista and in Proložac.

There is also a shine near Vrljika spring Opačac, built by Benedictines in the 6th century on a land received from Roman emperor Justinian. The Franciscans have inherited the property in the 14th century. The first record of their presence in Imotski county is from 1390 in "Conforomitates vitae" by friar Bartul from Pisa. They changed the location six more times before settling in Imotski. The land become the property of Francheschi family after the
Turks' defeat. The shrine was renovated and used in religious purposes, but eventually abandoned, so it has subsequently decayed.

Roman Dalmatia was under constant attack from Barbaric tribes Huns in 375 A.D. who started people migrations and Goths. But, it was the Avars who have destroyed most of the Dalmatian settlements, not leaving one stone on another at the beginning of the 7th century. During that time the Slavic tribes have started moving into the region. In part they were mobilized by Avars who were more adept in political organization and conquest. After the defeat of Avars in front of Constantinople the Croats have started founding their countries. Avars disappeared after being assimilated by their former subjugated peoples.

Imota administrative region have appeared during Trpimir's rule, 845-864. Decorated stone from the fortress on the left is a good indicator of the age of the fortress. Zupania ta Hemotha, with it's fortress (castrum) as a center can be found in the Byzantine Emperor Constantine Porphyrogenitus chronicle, "De administrando imperio," written between 948-952 A.C. He wrote that Croatia was divided in eleven administrative regions: Hlijevno, Cetina,
Imotski (Hemotha, pronounced Emotha), Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nin, Knin, Sidraga, and Nina. Župa was an administrative unit corresponding to a size of a county today. It was govern by a Župan or chieftain.
Župa Imota bordered with river Cetina at the west boundaries, with mountains Kamešnica i Zavelim on the north side bordered with župa Livno. From Zavelim the border line went to Vitina, and from there over the mountains to Vrgorac and Adriatic sea. župa Imota was sometimes put together with župa Gorska. That is a plausible explanation of name Gorimita that is found in few sources, the most famous one being "The Kingdom of the Slavs," by Benedictine priest Dukljanin of Bar from the Montenegrin state of Duklja, written between 1177 and 1189. It has often been wrongly called Ljetopis Popa Dukljanina, which is the title of the third chapter. The original work, which was written in a Slavic language, has been lost, a Latin version from the 17th century is preserved and kept in the Vatican.
There was a string of Croatia rulers in the 11th century who have managed to keep the Tomislav's Croatia largely intact, even increasing it like Krešimir IV, but the lack of male successor, after King Zvonimir death in 1089, led Croatia to the Hungarian King Ladislav who was Queen Helen's brother. He invaded Croatia north of Gvozd hills and claimed the Croatian throne. After the initial turmoil the southern Croatian part chose noblemen Petar as a king. Peter has managed the take care of the ensued chaos, but he came in conflict with King Koloman (1095-1116) of Hungary after he tried to chase the Hungarians out of the northern Croatian parts. King Petar was killed on Gvozd hills in 1097 and Croatia lost its independence. Only with Pacta Conventa in 1102, Croatian noblemen recognized Hungarian King Koloman and his successors as rulers of Croatia. Croatia has managed to keep "de facto" the status of a state, but it was now ruled by Hungarian House of Arpad.

There was a decline in Byzantine Empire around that time and a rise of Venetian republic that has started a power
struggle with Hungarian to rule Dalmatian coast and towns. The towns had a long tradition of established local nobility and self rule. Town governing was initially modeled on the aristocratic communes of the Byzantine era, headed by priors. Under the Hungarian rule the communes saw more democratic governance that was transitioning to the emerging Italian model with independent podestás who were selected by local establishments from out of town candidates.

Bela I (1131-1141) has managed to claim the whole Dalmatia, but Zadar, and a part of Bosnia and has proclaimed himself a king of those lands. He has considered those lands his vassal properties and in 1139 he gave them to his son Vladislav to rule. Around that time Hum ( central part of today's Herzegovina ) was formed. It was contested by Bosnian ban (viceroy) Stjepan Kotromanić, Hungary-Croatian king Ludovik I, and the Serbian Nemanjic dynasty. Pagania ( župas Rastok, Duvno, and Makarska ), Imotski county and parts of Serbia near upper Drina were joined to Hum around that time to form Zahumlje, but the original name Hum prevailed later on.
Imotski county saw many different rulers as Hum changed hand. The Byzantine Empire under Emperor Komnen took advantage of post Bela I power struggle and had reoccupied almost the whole Balkan leaving Zadar in Hungarian and Croatian hands. The Nemanjić's were given Hum to rule and eventually have managed to get independent of Byzantine. They lost Hum after they were defeated by Croatian Herzog Andrija ( 1197-1205).

It was known that duke Domaldo from Split got Imotski county to govern in 1210 after helping Hungarian king Andrija ( 1205-1235) to prevent his overthrow. At that time the Nelipić's, nobility from Sinj and Knin started a power struggle with Domaldo about Imotski county. That was a time of rise of powerful Croatian noble families who were de facto governors of their territories, often undermining the Hungarian rulers. That state of affairs prevailed till 1348 when king Ludovik I managed to break the power of most important and influential Croatian nobility. Hum was not very defined region and Imotski county was in and out frequently, often governed by the same Nelipić family.
Duke Peter proclaimed Hum independence sometimes after 1205, but not for long before he yielded to Stevan The First Crowned in 1225 shortly after being recognized as a duke of Split. Family ties between Hungarians, Croatian and Serbian ruling families often lead to interesting alliances, so there are many claims on the region ever since. In 1242 Mongols (Tartars) reached all the way to Split, but gave up on conquering it after Kan Ogotay's death. On the way back they have ransacked the whole region, killing everybody on their way. Archdeacon Toma (1200-126 from Split describes them as fearless looking, short with broad shoulders, having small eyes, and eating only meat and drinking buttermilk mixed with horse blood. Andrija Nemanjić became the ruler of Hum afterwards, but not for very long. He was defeated by Hungarian-Croatian kings and lost Hum forever after that.

Ludovik III (1272-1290) was slowly losing grip on the power. so powerful Croatian count Pavao Šubić became the first Croatian Ban (the king's proxy) in 1283. Pavao was also a recipient of land gifts during the dynastic power
struggle between House of Aprads and Angevins. By 1299 he has also ruled Bosnia. Soon after he appointed his son Mladen I there as a Bosnian ban. He also appointed his son Mladen II as a ruler of Hum, where Imotski county was at that time. Mladen II took Bosnian ban title after the death of Mladen I. Croatian ban Pavao has became the most powerful Croatian ruler, still dependent on the Hungarian dynasty, after the natural Croatian rulers in 10th century. The Šubić family descendants later become owners of the Zrin property which gave another noble Zrinski family, also called Šubić-Zrinski. They were very important family during the Croatian history. Mladen II inherited the power in 1312. In 1318 his title was "Ban of Croatia and Bosnia and a ruler of Hum lands," but he was contested as a ruler in Croatia and Bosnia by other nobility not being as strong as his father. To diffuse the tension he appointed Stjepan II Kotromanić as a Bosnian ban, the same man who later helped Carlo Robert remove him from power. Stjepan II Kotromanić got to rule Bosnia, Hum, and Dalmatia from Cetina to Dubrovnik. He even managed to take Upper Hum from Stevan Dečanski in 1325. Imotski become part of Hum again in 1326. The region of old Croatian zupas, including Imotski zupa become known as Završje under Stjepan II, so Imotski become a part of Bosnian state for quite some time, except in Ludovik's time (1357-1382).

Serbia become very powerful state around that time under Dušan Mighty who wanted to return Hum back to Serbian rule. He was backed by Mladen III who married Dusan's sister Jelena against king Karlo. The wars become especially intense under king Ludovik who was backed by Stjepan II Kotromanić. Stjepan II penetrated into Serbia in 1349. Dušan Mighty retaliated by attacking Bosnia next year, conquering and ransacking it, but failed to capture Bobovac, the ban's capital. He reached all the way to Cetina, passing through Imotski. There is a folk story, most probably true because it is found independently in Serbia, that Dušan took 3 brothers Mrnjavčević, after being impressed with Vukašin Mrnjavčević in a hunting expedition, with him to Serbia and gave them large land holdings in southeastern Serbia with honors. Dušan retook Hum, but lost it soon to Stjepan II, who gave it as
dowry to his sister Jelisava who become the wife of king Ludovik.

Stjepan II's nephew Tvrtko took power after Dušan's death. He was unable to become independent from Hungarian dominance till Ludovik's death. However, he took the Serbian part of Hum in 1374 after Dušan's death and the collapse of Serbian state, and increased his holdings in 1376 by conquering Kotor. He proclaimed himself as king of Bosnia and Serbia soon afterwards. Ludovik ruled Croatia and Imotski county till his death in 1382. Anarchy ensued after that because the Hungarians and Croats were unwilling to submit to his wife Jelisaveta and daughter Maria rule. Bosnian king Tvrtko took advantage of the turmoil and became the ruler of the
regions in 1388. His heirs were very ineffectual, and the mighty nobility became de facto the rulers. Imotski county region changed hands among Bosnian nobility, king Zigmund, and Neapolitan king Ladislav. Ladislav is infamous for selling the rights of Dalmatia for hundred thousand ducats to Venetians in 1409, after realizing that he is losing control of it. In 1437, Hungarian King Sigismund settled all the controversies about Dalmatia with Venetians for ten thousand ducats.

During the Stjepan II Kotromanić rule Bosnian heretics (called also Patarins, Bogumils in Croatian) appeared in Imotski county at the end of the 12th century. Stjepan II relied on Bogumils to consolidate his rule. Christian clergy, like bishop from Makarska, for example were forced to go to Omiš. Heretics form both Serbia and Croatia found Bosnia as a sanctuary, but with constant power struggle between larger countries bordering Bosnia Bosnian even the rulers often renounced the heresy. It is unclear how the heretics appeared. One theory claims that the local clergy did not know Latin, so their interpretation were adjusted to the local populous. Distrustfulness toward the
foreign clergy and rulers also help the deviations from Rome.

What is most often associated with Bosnian heretics are numerous tombstone monuments. The monument is called "stečak" in Croatian. The monument are different from te similar tombstone monuments in Bosnia and Herzegovina (Hum). They are marked by years they were created. The most of the monuments date from 14th and 15th century. During the Turkish rule in 16th century the custom had disappeared. It is alleged that most of the Bogumils have embraced Islam. The monuments are located mostly near Berinovac, Cista (see images below), Lovreć, Krivodol, Lokvičići, and Zagvozd. There are two different kind of monuments: those all in one piece and those made from two pieces, the bottom one made as sarcophagus. Some of the monuments have a cross, meaning that several religions have used them. Most of the time they are dedicated to important persons.
On one of them is written: "OVDI LEZI DOBRA ZENA VLADNA POLAG' SVOEGA SU ENIJA JERKA KUSTRAZICA A OVI BILIG' POSTAVIH JA ZB RATIOM" or in translation to English "a GOOD WIFE VLADNA LIES HERE OF HER HUSBAND JERKA KUSTRAZICA ...". There are small ornaments and a text of dedication on most of the monuments. Over the time the text become very difficult to decipher, so on only few of the monuments the text was transliterated. Local people were very reluctant to disturb the dead, so most of et monuments were preserved. The letters were in Croatian Cyrillic.


There are only scattered written documents about Imotski from the medieval era. In one document from 1246. g. officer Radošević is mentioned as a commander of Imotski fortress. It is also known that the Nelipić's built the Franciscan monastery at the beginning of the 14th century. The monastery was mentioned for the first time in 1343. In a document from 1378, Dubrovnik republic asked Imotski duke Embrich to send 1000 soldiers to Ston to help out in their fight with Venetians. Imotski was a border region and had very important strategic position, so it is no surprise to find such a large number of available soldiers. In another document from 1378 (August 28.) Imotski duke Embrich has proclaimed castello of Hum territory (castellanom terre Chelmi) or future Herzegovina. The first person from Imotski is mentioned in a register from Split in a connection with a dispute: "judices de terra Kalm nomine Grubac Maslouic, Nelipce Rubcich et Crasimir de Ymota" or in translation "Judges of Hum Grubach Maslovic, Nelipac Rupcic and Krasimir of Imotski."

Imotski fortress also belonged to Herzog Stephen of Santo Saba or Hrvoje Vukčić Hrvatinić at the beginning of the 15th century. Hrvoje Vukčić was known for his military successes, but it was Hrvoje Missal from 1407 that made him better known. It is the most decorated Croatian glagolitic document. He also left a directive written in Latin from 1408, stored in Split. After his death in 1416 Ivan Nelipić took possession of Imotski.

Imotski county was part of Hum since 1404 when a Bosnian decree put it under Sandalj Hranić rule. From 1435-1466 Hum was ruled by Herzog Stjepan Vukčić Kosača. Kosača has also lived in Imotski old fortress which was repaired by man called Ljubomir. Wilkinson in his "Dalmacia and Montenegro" writes that: "A stone was found in one of the walls with an inscription recording its restoration by Lubomir* who is supposed to have been a Bosnian prince, before the Turkish invasion".
* (H)ANC AOLAM LUBOMIR
RESTAURAT ET ORNAT
EJUS PRECEPTOR NEC
NON QUE"

Stjepan's son Vladislav took the fortress from him in 1452 after a quarrel because of Stjepan's wild life. That same year Venetians have recognized Vlatković's brothers possessions in Imotski County. The Vlatković's become the rulers of Imotski county before the it was conquered by the Turks.

Turkish occupation of Imotski county in 1493 has brought great change in the life of its inhabitants. Moslem population and administration was brought to Imotski and to its fortress. Some native people embraced Islam, mostly out of convenience. The Turks have considered Imotski militarily important region, so the fortress was reconstructed and fortified. The Turks let the conquered people speak their language and practice their faith, although the latter was made very difficult sometimes. All the land was property of the Sultan and as such was given away as desired. The subjugated natives were required to wear only black, pay heavy taxes, do work for beys and to do other things for higher ranking people. The most severe tax was in blood, the most able male kids were taken away to serve in the Turkish army. Pretty girls were taken into harems. There are many Turkish documents (called defters in Turkish) deposited in Franciscan monasteries chronicling the life under Turkish occupation. The guerilla style resistance put up by the displaced people, known as uskoks and hajduks, against the Turkish rule was very brutal as there were the Turkish reprisals, having disastrous consequence for the local population. Their suffering is well described in "Libretin" diary recorded by friar Pavao Šilobadović 1662-1686.

There were three administrative units that were covering the region of conquered south Slav lands: "sandžak," "kadiluk," and "nahija" in decreasing order. Kadija or Turkish judge was at the head of kadiluk which consisted of few nahijas. Large nahijas had "naibi" who was appointed by kadija. Makarska nahija had naibi, which was appointed by Imotski kadija. Imotski kadija became famous by having a role in the most beautiful Croatian ballad "Hasanagnica." Imotski was a nahija initially which belonged to Foča and then to Mostar kadiluk. Imotski kadiluk was mentioned for the first time in 1562. Its nahijas were Imota, Duvno (Rog), Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorska Župa, Fragustin, and Primorje. Nahijas Gorska Župa, Fragustin, and Primorje later belonged in Gabela kadiluk, after it was founded in 1598. Nahijas Duvno and Buško Blato become parts of Duvno kadiluk in 1633. Only nahijas Posušje and Imota belonged in Imotski kadiluk when the Turks lost Imotski in year 1717.

In addition to Imotski, Proložac become very prominent village in Imotski county during the Turkish occupation. There are many forts and towers (kula in Croatian) that were built by Turks there and in the Imotski county. They served for rich people to live there and for defending the nearby population. Most of the inhabitants have left the region leaving the region depopulated except for a few mountain Biokovo close villages. Large population movement were in 1493, 1537, 1594, and 1597, and in 17th century especially during Candia (Crete) and Morea (Peloponnesus) wars, and at the beginning of the 18th century. The Venetians were actively calling the Franciscans to move the people to their territory and join them.
Thanks to the Franciscans there are preserved documents telling how the life was under Turkish occupation. The Franciscans were persecuted and constantly on the move. In the last years of their rule the Turks came to a realization that the severely depopulated country was not self-sufficient and that was contributing almost no taxes. They invited the church back hoping that the common people will follow, but the former had to leave again in 1715 taking many natives with them to Omiš and then recently freed Zadvarje.


The history tide changed after the Turkish defeat in front of Vienna in 1683, but it took 34 years and in 1717 Imotski and its county was liberated by Venetian and local people and came under the Venetians rule. Imotski county became a border region with Turkey now. While some people have returned back to their homes Imotski county was very much empty and devastated after the Turks defeat. The land was not cultivated that year and the constant state of war has took its toll on the region. Many people were brought from Bosnia and Herzegovina to populate Imotski county. Venetian leader Mocenigo has reported that Matissa Alilovic has brought 240 families from Herzegovina in 1718. 180 Greek Orthodox families, Serbs and Montenegrins were brought from eastern Herzegovina after the boundaries were changed and they were left within the Turkish rule. Only thirty Turkish persons, most probably descendents of natives who adopted Islam years ago, stayed in the county taking the Christian faith. Slowly craftsmen moved in from coastal Croatia towns and from Italy.

The peace treaty from Požarevac from 1718 has determined the current borders between Croatia and Bosnia and Herzegovina. Imotski valley was administratively split into two parts, western controlled by Venetians and eastern by Turks. The border around Imotski was determined how far cannon bullet could reach, producing semicircular boundary. The Venetians were favoring the developed coastal regions when it came to modernization, so there was little progress during their rule. They did pretty well in organizing the county life. The biggest hurdle was how to attach immigrated people from Bosnia and Herzegovina to land and instill property ownership that was not guarded all the time. Outside people were brought to administer the region, starting from podestás or town governors as it was done in Dalmatian towns already in the beginning of the 13th century. The church and selective individuals in administration had great privileges, the latter's descendants inheriting the titles. The Franciscans were in constant clashes with Makarska bishops, but they have survived being supported by local people. Nevertheless, the Venetians approved Imotski monastery which was built in 1738.
Bureaucracy had low wages and was making up the difference with corruption. The common people were largely left alone without much incentives to change a very bad situation in agriculture. The roads were not renovated and their conditions became worse than in the Roman times. The natives served in the Venetian army to defend the borders and as needed. It helped that the Venetians used Croatian or Illyrian language, how it was sometimes called. There was only one school in the whole county in Imotski where friar Paško Prgomet was a teacher. In addition to a couple of quarantines due to "cordon sanitiare" rules there was only one hospital in the whole county in Kamen Most. There were two well know books from that time, "Razgovori Ugodni Naroda Slovinskoga" ("Pleasant Conversations of the Slavonic People"), published in Venetia 1756 by friar Ivan Kačić-Miošić and "Cvit Razgovora Naroda i Jezika Ilirickoga Aliti Hrvatskoga" ("Best Instruction of Illyrian or Croatian People and Language"), by friar Filip Grabovac. The latter author was imprisoned in infamous Venetian prison Sotto i Piombi and driven almost mad. His health deteriorated, he was released and soon died in a monastery. [More about Croatian language throught history could be found in article “Croatian Language from the Eleventh Century to the Computer Age,” by Karlo Mirth.]

Those were the last years of the Venetian republic when the old system was coming to the end, unable to change itself and being threatened from the reformed France and Austria in the nearby neighborhood. It did not take long for Venetia to fall in 1797. Napoleon gave Dalmatia to the Austrians to rule after making a secret pact with them. Released Dalmatian soldiers came back and started spreading bad impressions of the French since they were very liberal and indifferent towards religion. The Franciscans joined the agitation towards the French, especially Imotski friar Andrija Dorotić. He knew that the large church land possessions were in collision with the French revolution ideas, but was not aware of the secret pact, but the people were even suspicious of Austrians, who were of German heritage and spoke a foreign German language. They were pleasantly surprised when Austrian general Mate Rukavina spoke to them in Croatian language. The following year there was a separation of civil and army rule, but general Rukavina did not stayed to keep his promise to unify Croatian lands.


The civil governor of Dalmatia Rajmond Thurn started a policy of making Italian language in civil service by bringing Italian bureaucracy from Italy, effectively squashing the Croatian unification of territories under the same ruler. People rebelled in 1798 and moved into neighboring Bosnia. Only former colonel Francesco Dandolo, who was moved from Split to Imotski, was able to fix the bad situation after being made governor of Imotski. The Austrians had great plans to fix very bad situation in Dalmatia by building roads, revamping the postal system, and building civil schools. Civil engineer Zavoreo made plans for Dalmatian roads, but only the Zadar-Knin-Šibenik road was completed, the rest of them were largely built by the French. They forbade free planting of tobacco and introduced cultivation of potatoes. Austrian had many initiatives to change the situation in Dalmatia, but their rule came to the end when they defeated by the French in Austerlitz November 2, 1805, losing Venetia, Istria, Dalmatia, and Boka Kotorska.

The French moved to Dalmatia to be closer to Turkey boundary, expecting her to collapse soon, hoping to be able to claim portion of its occupied territories. Russia was already in the region making a naval blockade in Adriatic sea together with Britain. The Russians were given Boka Kotorska by marquis Ghislieri instead to the French. General Lauriston went to a conquest to get back Boka Kotorska. Dubrovnik Republic provided him and the army a safe passage. They even made a reception for the French commanders, not expecting them to occupy the Republic which lost its independence on May 25, 1806 after several centuries. Dalmatia was put under Italian kingdom with Napoleon as a king. People did not like the French much and started insurrections backed by the Russians all over Dalmatia. The largest battles were fought in Poljice Republic and in Makarska. The insurrection was squashed by the French, but the Imotski governor Danese has managed to avoid providing any help to the French. His treason was uncovered and he was given death sentence together with two of his commanders, but managed to escape to the Austrian territory before the discovery. The commander's sentences were commuted to life imprisonment.
The French were disliked even more after they started forced army service that lasted 4 years. Dalmatian men started escaping to Austrian territory forming volunteer army, ready to take on the French. The 1809 war between the French and the Austrians started successfully for the Dalmatian volunteers who have freed part of middle and whole south Dalmatia. That effort was in vain since the Austrians lost the war and made even greater concessions to the French. The insurgents, including many from Imotski county were put in front of a firing squad. The situation become improved when the French formed Illyrian Province from Croatian lands and Slovenia in 1810. That lasted till 1813 when Napoleon was defeated in Leipzig.
The French managed to do many good things during their very short rule. Torture was eliminated and more humane treatment of prisoners was installed. People become equal in front of law. Privileges and various titles were also eliminated. Civil marriage was instituted. The installed reforms managed to improve cultural and economic conditions. Dalmatia got its first Croatian and Italian newspapers. Tobacco and potato cultivation was improved, forestation encouraged, and fruit tree planting, especially mulberry subsidized.
The French started building roads in 1807. A well known "Napoleon road" Grabovac-Zagvozd-Župa-Rašćani was finished in 1809. Unfortunately, the rest of the roads were left in a design stage. Health service was improved and doctors started vaccinating people and making village visits. Imotski got a primary school in 1807 in Italian language which was favored to Croatian.

The French rule was short lived after their defeat in Russia 1812 and near Leipzig in 1823. The Austrians moved to Dalmatia before even getting the territory as agreed during Vienna Congress, 1814-15. The installed their system in the life of the Imotski town and county. People were disappointed with the Austrians before long since they have kept certain changes from the French rule. The Franciscans lost many of their rights under Joseph II laws. Frantz Joseph had abandoned absolutism and returned to constitutional monarchism in 1848. Those were the years of Illyrian movement which goals were use of Croatian language in schools and offices and unification of Dalmatia with Croatia and Slavonia. The free press order resulted in appearance of many newspapers and periodicals. With it came increased political activity and national awakening. The National party candidate Ante Rossi won elections in Imotski 1864 and become Imotski representative in Dalmatian Congress (Sabor) which was situated in Zadar. The next year the Italian Autonomists lost the county elections and the National party took the leading position, but the old autonomists bureaucratic nucleus remained. With the loss of Venetia in 1866 Austrians lost a base from which they imported bureaucracy into Dalmatia, so continuing the use of Italian language become absurd. Imotski county gave 200 sailors in the naval fight near Vis between Italians and Austrians, where the Italian fleet was badly defeated giving the Italians a severe setback in their ever lasting conquest and claiming of Dalmatian coast. Imotski sailors were recognized for their heroic contributions.


Only in year 1870 the National party was able to defeat its opponents and change the operations of the governing bodies making Croatian the official language in Imotski. It took three more years to remove Blaž Vučemilović from the county secretary position so after that time all the major functions were in the National party hands. In 1870 National party won the Dalmatian elections and in 1873 has introduced Croatian language in Dalmatian Congress. Don Mihovil Pavlinović, Imotski representative was chosen as Dalmatian representative in Vienna. He even won the populist elections to be a representative of Makarska, Imotski, Vrgorac, and Metković counties in Vienna.
By 1875 the situation become very complex in Bosnia and Herzegovina. There were many local insurrections near its boundaries. The Austrians were helping the Turks to normalize the situation just enough to have situation tolerable, so they could start diplomatic maneuvering that led to their Bosnia and Herzegovina occupation in 1878, after getting a permission from power nations in Berlin Congress on May 13 the same year. Don Mihovil Pavlinović died in 1887 after seventeen years of serving the people of Imotski and Dalmatia. He died in Podgora, where he was born in a family that escaped Turks from Imotski county. He was replaced by Luka Vuković in Dalmatian Congress and by don Frano Bulić in Emperors Council. Those were the major changes in politics till 1914, the year of the Great War or World War I.

The economy of the region has started improving during the second Austrian rule. Vegetables planting become the main emphasis, particularly of potatoes. Tobacco and grapes become very important. Flooding was still a problem, so several irrigation projects were started, resulting in marginal successes. Only in 1947 a tunnel, that was built after 9 years of on and off work solved the irrigation problems. There was no industry, but craftsmanship was on the rise. The roads were repaired and the trade blossomed, making Imotski people famous as merchants. At the beginning of the 20th century County House, the Court House, and a large Tobacco warehouse were built. Post offices were modernized or built all over the county. The county had ten elementary schools. Only the health service was lagging behind with just one physician per more than 3 thousand inhabitants. The number of inhabitants had tripled during the second Austrian rule, from 14 to 42 thousands, despite heavy emigration to USA. People of Imotski county started work engagements in Western Europe, maintaining the homes in the county. That started scattering of Imotski people all over the world.

The end of WW I brought many changes and a new country: The Kingdom of Slovenes, Croatians, and Serbs.

Webs Counter

Recent Podcasts